Jako umobolna konstatacija koju obožavam da upotrebim (jebi ga, nisam rekao da nisam umobolan), kada mi se neko žali da ga boli glava, želudac, probada ga sa strane i slično, a pri tom od mene očekuje saosećanje, zagrljaj ili reč utehe, u fazonu:
"Ljubim da prođe" ili "Sa' ću da ti skuvam čaj, a ti lezi i sklupčaj se".
Bolesnik, čim čuje ovo, naglo poskoči, i ne samo da mu nije ništa, nego hoće da opsuje, a bogme i da udari.
Keva: Jaoj, što me nešto boli glava, imam utisak da će da eksplodira.
Ja: Ne znam, šta da ti kažem mama, možda je rak.
Keva: O, pička ti materina bezobrazna, zar sam te tako vaspitala!?!?!?
Probijanje zvučnog zida posle kog se na mom obrazu ocrtavaju prsti njene šake.Moja bivša: Jaaaaooo, boli me tiba, zagrli meeee...
Ja: Ma ne vredi da te grlim, 'ajmo kod doktora, možda je rak.
Ona: Možda je rak?!?!?! Možda je rak?!?!?! Je l' si to rekao??? Kretenčino jedna!!! Skloni se od mene!!!
Ja: Pa zezam te, šta ti je?
Ona: Tako ne možeš da se zezaš!!! To je bolesno!! Ti si bolesnik, je l' znaš?!?!?! Spavaću u drugoj sobi večeras!!!
Zvuk zalupljivanja vrata nakon kog, dva dana kasnije, više nismo bili zajedno.