Ima se može se.
Fraza koja obično opisuje veličinu nekog prostora gde ljudi provode vreme inače, a niko da pita koj kurac je to moralo baš toliko biti napravljeno.
Ali nekako se mora zadovoljiti ličnost čoveka koji je u švabiji proveo 30 godina, i ne ume drugačije da pokaže i dokaže šta je sve steko nego mora ovako, materijalno.
Jer jebeš čoveka koji ode van a ne vrati se sa njemačkim autom i ne sazida čardak koji para oblake svojim špicevima od prirodne bukovine i makar dva gipsana lava ispred kuće.
Sramota bre, selo će te ogovara.
Ding dong
-Oooooooooo. Willkommene gäste, willkommen.
-De si Žiko KUĆO STARA! Šta ti to meni reče sad?
-Oh. Entschuldigung. Eto ja einige naški einige njihovi, pardon.
-Asi napravio ovo lep ti jebem. Fiiiijjjjjjuuuu Jel koj ti ovo kurac?
-Automatische maschinen za kafu, ustaneš i uz frühstück sačekaš da skuva sama.
-AU LEBA TI! A ja se jebavam sa moj smederevac, moram duzmem i ja jedan.
Je li aj pre nego što popijemo nešto di ti je kenjara?
-Bitte. Druga vrata richtig. Ovaj pardon, desno.
10 minuta posle*
-Jebote KRU! Al si napravio kenjaru možeš kolo da igraš boktejebo! Ali što je ne završi?
-Pa arbajt kaput! Kako najn gotovo?
-Pa šolja ti nema ni dasku ni kotlić, a i pušta se voda sa česme neke malečke, jedva govno ode jebote.
-Oh nein! Mein bide!