Rečenica koju smo kao deca stalno slušali od svojih roditelja kada bi mi nevoljno to što bi nam rekli morali da uradimo.
Idemo rano ujutru u školu, da učimo, radimo domaći, idemo kod zubara, lekara, u prodavnicu po hleb, mleko i jogurt, na selo kod babe i dede, pojedemo sve u tanjiru što nam je ostalo od hrane, vratimo se kući iz provoda do 12 sati, spremimo sobu, održavamo naše kućne ljubimce, izvinemo nekome samo zato što je stariji ili u rodu sa tobom, otpratiš sestru/brata do negde zato što je suviše mali/la da ide sam/a.