Ima već godinu dana kako sam promenio svoj odnos prema deci, koju inače preterano i ne volim ali došao sam na ideju da svakom detetu za koje procenim da je iole pametnije, kažem kako ga u životu čekaju neke lepše i veće stvari od blata u kome se okotilo i odrastalo.
Razume se, većina dece kojoj proreknem svetlu budućnost su urođene propalice i probisveti koji neće mrdnuti iz svog sela a kamoli da će uspeti nešto. Brzo će zaboraviti i moje proročanstvo i obećana svetla Pariza...
Međutim, ako se ipak desi da neko od njih zaista uspe, ceo život će pominjati kako im je neki čovek „već u detinjstvu“ sve predskazao.
Ivan Ivanović: „Ispričajte nam onaj zanimljivi detalj kad ste bili mali, pa kad je došao onaj prosjak...“
Brena: „Da, da... Došao neki čovek kod nas pred kapiju i tražio čašu vode. Tad smo bili jako siromašni, mama i strina su pile kafu u dvorištu. I kad je popio vodu, pogledao je baš u mene i rekao: 'Ova mala će biti velika zvezda, imaće mnogo para, putovaće!'
To je za nas u Brčkom bilo nezamislivo.
I onda mu mater iznela pite... Sve ostalo je istorija...“