Izraz u nekoj čudnoj upitno afirmativnoj formi, koji upućujemo osobi (najčešće je to neki Nevjerni Toma) koja svojedobno nije vjerovala našoj riječi, upozorenju, tvrdnji, opomeni…
kako?
Izgovaramo rečenicu uz lagano titranje osmjeha u kutu usana, nerijetko ne bez pomalo zluradog likovanja, a ponekad je popratimo i nekim drugim neverbalnim načinima komunikacije: malo nakrivimo glavu udesno, naznaka namigivanja pojavi se na lijevom oku, a oni hrabriji (bezobrazniji) podignu desni kažiprst i njegovim vrškom u zraku opisuju otprilike četvrtinu kružnice (pronacija - supinacija podlaktice – ovo je važno!).
kada?
Izgovaramo rečenicu kada je više nego očito, bjelodano, neupitno… da su se naše riječi (slutnje, nade, strahovanja, pribojavanja, očekivanja, vjerovanja…) obistinile, ispunile, potvrdile, ostvarile.
Nedavno sam na ovom mjestu definicijom Ropotarnica povijesti ukazala na potrebu usvajanja i shvaćanja značenja te sintagme. Lijepo sam vam govorila kakvo je to mjesto na kojem završavaju bahati, lažljivi lopovi koji služeći se nekom izmišljenom karizmom koja je prava kao Armanijevo odijelo u rukama lošeg šanera. I – evo ga! Ode jedna figura, ikona pred kojom su mnogi (obmanuti, neuki, zaluđeni, sluđeni) izgovarali svoje večernje molitve. Ode ravno u ropotarnicu povijesti. Nadam se!
