Prijava
  1.    

    Ako laže koza, ne laže rog

    Bez obzira koliko ti lošu reputaciju nabiju bivše ribe, uspećeš da osvetlaš obraz kad si dobro opremljen, ako me razumeš.

    - Ju, ju, onaj Cope me sinoć razvalio od kurca.
    - Stvarno? Čula sam od Svetlane da i nije baš obdaren...
    - Ih, ako laže koza ne laže rog, i to kakav rog...

  2.    

    Ako laže koza, ne laže rog

    Vjerovali ili ne, istina je da izreke nastaju spontano. Nigdje nije zabilježeno da su nekada premudri, a danas citirani osnivači izreka sjedili sa perom u ruci, gužvali papire i bacali ih u kantu dok ne potrefe onaj pravi, koji potom kriju u fioku, ne, one su najčešće izgovorene pa tek onda razmatrane. Izgovarane su pijano, glasno i dočekivao ih je gromoglasan smijeh. Kao i sve te njih, pa tako i ovu, prati jedna posebna i zanimljiva priča.

    Koza, nepoznatog imena, prezimena, nadimka i genetskog koda, sjedila je sa društvom u kafani nesvakidašnjeg kalibra: ako bi se prvi put zadesio unutra, trebalo bi ti vremena da se navikneš na gusti dim koji neprestano kulja kroz žute zube, kroz koji se vidi tek kad se pošteno razmašeš rukama; konobar se nikada nije čekao - konobar se molio,
    ali prvo budio,
    i to dugo, jer je pio danima.

    Pripiša se našoj kozi, te ona tu reakciju saopšti svom društvu. Ovo svakako ne bi trebalo naglašavati da je mjesto dešavanja događaja neka mlada kafana u kojoj nema okačenih kesa za talog iz pepeljara na svim stolicama, ali jebiga, jeste, i tu se moralo govoriti da ideš baciti piš, da znaju gdje si krenuo, ako se zagubiš negdje usput.
    Keramičke pločice, potpisi na njima, razbijeno ogledalo, nema tečnog sapuna, nema običnog sapuna, nema nikakvog sapuna, kakav crni sapun, stari buzdovan, mrlje od blata, čučavac, i rigips ploča koja razdvaja mušku i žensku stranu ovog tijela.
    Stade koza pišati, prvi put joj je danas, a znate i sami kako to izgleda. Pljunu kroz mlaz jednom, iz navike, i pogled joj zastade negdje na sredini rigipsa: bio je probušen, ali ne bilo kako - rupa je, jarane, bila idealnog kroja, kao da ima namjenu.
    Utom se začu milozvučan glas iz prostorije do, koji reče: ''Ime mi je Sara, Dunavom još šibaju vjetrovi,
    pruži mi rog, kozo,
    vidjeli te svjetovi!''
    Lakovjerna i željna igrarija, koza, ne razmislivši trena, progura svoj rog kroz rupicu, kasnije nazvanu sveta rupa. Vidjećete, uostalom, i zbog čega.
    Rog je, zajedno sa kozom, strpljivo čekao, a ko čeka, navodno, i dočeka. Sara je preturala po svojoj torbici, čula je to koza, dobrano je poznavala zvuk preturanja po ženskoj torbi, jer je nekada i sama to radila, dok nije počela furati džeparice.
    Sara nataknu kutiju jebenog starog sarajevskog Marlbora, meko pakovanje, na kozji rog, i potom nestade.

    Društvo kozino pilo je za stolom.
    Konobar je spavao.
    Sijalice su treperile.

    Vana, kozina drugarica, dobi poruku od bešike: ''Biraj, Vana: ili u gaće, ili po čučavcu!'' Potrča Vana, razvali vrata od toaleta, istrese se po čučavcu, zgrabi kutiju najboljih cigareta ikad i zavrati se za svoj sto.
    Koza popizdi. I ne popizdila! Sarajevski Marlboro puše grčki bogovi, alo!, aman, pušiću ga i ja, pomisli u sebi!

    Izleti van, i baci se u potragu za poklonom. Svi su je ignorisali, niko joj čak nije ni vjerovao u priču, a i iskreno, ko bi povjerovao u to?

    Načina kako doći do blaga nemaš puno - jednostavni su, moraš ga tražiti.
    Uze koza sudbinu u svoje ruke, te se zaleti po kafani moleći djevojke da otvore svoje torbe, ne bi li im pogledala sadržaj, fotografiše, kaže, za diplomski, treba joj to. Istraživanje neko, nešto.
    Trajala je, čitaoče, potraga satima, jer joj nije padalo na pamet da pogleda kod svojih.
    Dođe, napokon, i do Vanine torbe.
    Otvori Vana torbu, i pogodite, unutra napukla kutija sarajvskog Marlbora.
    Glasno viknu koza: ''Oh, svete zvijezde, hvala vam! Oh, hvala vam najljepša!''
    ''Ali, kozo, cigarete su moje! Vrati mi ih ovamo, glupa kozo!'' slaga Vana.
    ''Izvinite što prekidam razgovor, ali očito je da se na rogu koze nalazi parče crveno-bijelog papira, i komadići folije i filtera...'', uleti klizeći bivši detektiv, danas proizvođač meda, Manojlo.
    ''Ako laže koza, ne laže rog, gospođo!'', dodade (dodade haha), zakuca razgovor u jednoj rečenici... zaustavi laži... izmisli izreku!

    Svi su dobili po jednu cigaretu od koze. Ti gutljaji jeftinog piva nikada im bolje nisu sjeli.
    Sarajevo, vrati se, i povedi Marlboro sa sobom, u pupak te ljubim!