Prijava
  1.    

    Biciš

    Moj biciš. Mislim da niko na svetu više nema takav. I neće nikad imati.

    Nije to neki od onih, steroidnih, vrsta koje imaju po sto brzina, i isto toliko dodataka. Ma kakvi. Ni blizu. Moj biciš je od dodataka imao samo dva blatobrana i zvonce, koje nije radilo ni kad smo ga uzeli. Imao je i kočnicu, ali samo zadnju, nožnu.

    Sećam se da je u početku bio ljubičaste boje, ali posle toga je farban još sto puta, tako da nisam sasvim siguran. Sećam se da naš prvi susret nije bio onako lep kako bi mnogi pomislili. Kada su sva deca imala nekog BMX-a, ja sam morao da zaglavim njega. Jedna brzina, koju moje tada male noge još nisu mogle da dovoljno isforsiraju. Bio je to veliki ženski biciš koji sam vozio stojeći. Nije bilo vremena da se sedne, jer trebalo je okretati te pedale sa rotacijom prečnika dva metra. Ali, malo po malo navikavali smo jedno na drugo. Kad treba da odem do drugara, a ja na moj biciš i stižem sa sekund. Nisam vam rekao, ali moj biciš je imao prilično tanke gume, i u vreme kad sam malo ojačao niko nije mogao da prestigne moju furiju. Cepao sam cestu na dve pole.

    Vremenom je počeo da tandrče prednji blatobran, pa sam ga skinuo, " da ne smeta". Isto tako je ono zvonce otpalo. Kao i zadnji blatobran. Vremenom. Ali on je išao. Čuj išao, leteo. I sećam se da nikad nisam morao da ga nosim kod majstora, kao moji drugari svoje BMX i steroidne biciklove. Padne lanac, s vremena na vreme, ali sam se toliko ispraktikovao, da sam ga namešto u punoj brzini. Nogom. Levom.

    Sećam se da je uvek imao neki svoj zvuk prilikom pedaljenja. Međutim, to mi je ubrzo postalo interesantno, čak i neophodno. Jednom sam se uplašio da se pokvarilo nešto jer ga nisam čuo kroz celu jednu ulicu. A onda sam skrenuo, i bilo je sve po starom.

    Mnoge godine smo izvojevali on i ja. Moram priznati da nisam nijednu devojčicu vozio na njemu, ali mogu se pohvaliti da sam jednom prilikom vukao četiri džaka kukuruza na njemu. Nije se ni zaljuljao.

    Sve je to bilo lepo dok jednog dana nisam video da ga tata rasklapa. Kaže vozio ga i u jednom trenutku mu pukli prednji rogovi. Nije mu bilo spasa. Uzeo je sic i još par stvari i spojio sa još jednim koje je tu dugo stajalo pokvareno, i od njih napravio jedan bicikl.

    Setio sam se kako sam plakao kad sam ga prvi put dobio, a sad mi je bilo krivo što nisam ja bio taj koji je sedeo na njemu kad je pukao.

    Da se bar drugarski oprostimo.