Prijava
  1.    

    Biti prosečan

    Povinovati se standardima današnjice. Navijati za Zvezdu ili Partizan. Ići u Grčku na more. Smuvati prvu ribu, koja od ortakinje zatraži vaš broj. Plasirati izanđale fraze iz domaćih filmova, kao originalan humor. Držati u imeniku brojeve gomile ljudi, koje nikada nećete pozvati, niti će oni vas. Nositi "normalnu" odeću. Gledati RTS, stvarati odavno stvoreno, i trošiti odavno potrošeno. Pljuvati iza leđa, dok se vama iza leđa pljuje. Žuriti na poslednji "dnevni" autobus, terati u kurac ciganče koje prosi, prelaziti na crveno kada nema murije. Startovati ribe kada udari pivo, gotiviti samo nemačka kola, sedeti na klupi samo ako nije vlažna. Ići na drugi čas, jer na prvom ne upisuje, šacovati raskokane ženske guzice u vrelini letnjih dana. Biti nasmejan, po potrebi drzak, pucati tiket zbog samo jednog meča. Koristiti viljušku jer su došli gosti, uvaljivati tuki prijatelju u ženskom društvu, radi njegove eliminacije. Glasati za desnicu, a u društvu veličati demokrate, šišati se na kratko kako dolikuje, slušati haus, nositi bele patike.

    I tek tada nećete izazivati njihov prezir. Postaćete samo još jedna kap, u tom beskrajnom viru ljudi. Niko vas neće samo kratkim pogledom odbacivati, zbog rascvetalih krajeva vaše duge kose, i čudnog natpisa na majici. Pričaće sa vama kao sa sebi ravnim, neće biti tog strašnog tereta. Tog strašnog tereta, zbog kojeg pri ulasku u prostoriju u kojoj sedi deset nepoznatih ljudi, bar deset će vas zamrzeti, a da niste još izgovorili nijednu reč. Po prvi put ćete sebe počastvovati sjajem iz plavih očiju nepoznate devojke. Hodaćete ulicama slobodno, neprimetno, dobićete ono što ste oduvek i želeli, taj jebeni mir, koji imaju drugi.
    Zapitaćete se, zašto ste uopšte prkosili svemu. Iz tabora "onih drugih", prećićete u tabor koji ste mrzeli, tabor "onih".

    Veče na Kalemegdanu, neposredno nakon mog preporoda. Pušim jeftinu cigaru, u koraku sa mnom šeta još gomila ljudi. Svi izgledaju kao jebeni pozeri, a i ja sa njima. Grupa klinaca u zamračenom delu tvrđave, iz svog glasa urla, nevešto imitirajući skrimerske blek metal vokale. Pre koju godinu, radio sam isto. Tridesetak ljudi koji su tuda prolazili, ismeva, psuje, ili patetično cokće. Postaje mi neverovatno čudno, jer sam sada i ja sam, na toj "normalnoj" strani. Za trenutak sebe zapitam, zašto jednostavno ne batale revolt, smuvaju neku ribu, i priključe se veselom karavanu.

    Mrzim sebe, mrzim jer sam se prodao, ali prvi put za dvadeset godina, to što ti klinci rade mi deluje suludo. Sada sam na drugoj strani, emocije se mešaju, ali ipak shvatam: Nekako je bolje, nema tih lanaca koji me vezuju, nema predrasuda. Biti prosečan, to je zaista biti slobodan.