Molba koja impulsivno nastane kao posljedica očaja, frustracije ili zanosa strasti. Ako je strast u pitanju podrazumijeva se da slijedi taslačenje napaljene žene od strane 'Boga'. U ovom slučaju u pitanju je očaj i frustracija.
Mićo, stara komunjara koja se Bogu samo jednom pomolila (da mu da sreće, da se rukuje sa Titom jednog dana), kritikuje svog sina džabalebaroša koji je upravo otkrio da ima dar za pisanje poezije, a koji inače nije naročito bistar momak:
- Pišeš pjesme? Sin mi stihoklepac?! Jak si mi ti kurčev pjesnik... Ne znaš ti ni dva smislena stiha sastaviti, glupsone jedan neprevaziđeni! Školu nisi htio učiti, neš ništa da radiš, a i ne znaš... Neopjevani mamlaze, nema ljeba bez motike, stihovi te neće nahraniti!
- Znam tata rime pisati i izdaću zbirku! Ići će u čitanke jednog dana moje pjesme, al' kad umrem, k'o i kod ostalih pjesnika. Oš sad odma' stiha dva?
- De, da čujem.
- E, moj Mićo, tiću sivi, uvalim ti ženi krivi! Ha, ha, ha!
- Bože, uzmi me...
