Prijava
  1.    

    Crkavati

    Još jedan radni dan na poslu završen. Pedeset godina života, još nekoliko godina koje nisu vredne pominjanja do penzije. Psuje sve po spisku dok se užurbano vozika do kuće. Žena odveć spremila ručak, rana se hladi.
    Deca se razišla, starija se udala nuna dete, ova mlađa studira. Sati njegovog biološkog sata su ispunjeni, za druge se ne brine.
    Iako mu je žena tu ne konstatuje je. Nemo gleda u TV kao da mu je mozak ispran. Opijen mirisom sopstvenog znoja dešava se to. Shut down, crnilo. Da li je umro? Nije. Sedi u kancelariji. Kuca poslednji predmet za danas. Kao manijak kada kuca poruke maloletnicama na sajtovima za upoznavanje. Tako on žestoko lupa tipke, računa, pičkara grafikone neprave.... Glasovi su svuda oko njega
    - "Peroviću oćeš li više završiti?"
    "Dokle si stigao!?"
    "Zašto još nije gotovo!?"
    "Peroviću stranke čekaju, nemoj da se šegačiš, radi!" -
    >"Nanu vam onu nezasitu koliko ja od sebe treba da dajem?!"
    "Na evo vam ga predmet pojedite u slašću pragnjetinu na moj račun!"
    "Kad će plata jebena?"
    "Godilo bi pecanje posle ovoga..."
    Polako se utihnjuje sve, prašina se spušta, letnja kiša pada, Sunce mu sija u lice. Diže pogled, pokušava od silnog bljeska da pogleda preda se....
    shvatio je da se budi zavaljen u fotelji pred televizorom....

    "Snajka đe ga je Đuka a?!"
    -Eno ga vratio se sa baliranja, pusti ga nek crkava-