Ah, taj predivni period čistog uživanja kada možemo trčati goli, bosi i gladni bez ikakvih problema i prosto biti srećni tu gdje jesmo, ne brinuti za sutra. Nadati se samo da nas što duže puste da skačemo napolju, da nas ne uhvate u kradji zelenih jabuka i sličnim nestašlucima. Bez misli o novcu, novim patikama, gdje je vrhunac sreće kada dobijete lizalo.....
Ma djetinjstvo rulez!!!
Dio života kad te ne jebu ni dva posto. Kad preko tebe liječe svoje komplekse. Kad te koriste radi lične promocije. Kada te, opet, koriste da prikriju svoje postupke. Odrasli, odrastite već jednom, budite djeca.
Ispred kuće je dvorište oivičeno ogradom. Ispred dvorišta je ulica. Ulicom prolaze automobili, prilično često i prilično brzo. Nebo je zimsko, blijedo-plavo, sunčano. Dijete se igra u dvorištu. Odmah ispred kapije dvorišta, sa druge strane ulice zaustavlja se automobil, crvena 'Zastava'. Vjetar. Kapija dvorišta je otvorena. Automobilu koji stoji sa druge strane ulice sa uključena četiri migavca. Brzim korakom, stežući šal oko vrata prilazi žena. U dvorištu se igra dijete. Vjetar tutnji. Autobus narandžaste boje koji nailazi iz istog smjera kao i upravo zaustavljano vozilo privlači pažnju djeteta. Vjetar zavija. Lijevi migavac-preticanje. Vozač autobusa nervozno gleda u pravcu crvenog automobila. Dijete trči ka kapiji. Žena koja se sprema da uđe u automobil okreće glavu ka dječaku i sa užasom na licu prati njegovo kretanje. Na maloj kući, okrečenoj u bijelo, otvara se prozor. Vozač autobusa, pod utiskom lica mlade žene naslonjene na vrata 'Zastave', skreće pogled ka dječaku koji i dalje trči ka otvorenoj kapiji. Dječakova majka pomalja glavu kroz prozor i viče. Vjetar i dalje tuče. Vozač autobusa koji je bez putnika žustro gazi papučicu za kočenje. Dječak stiže do otvorene kapije i zatvara je, okreće se i nastavlja sa igrom. Majka istrčava iz kuće, grubo hvata dječaka za ruku, prijeteći mu prstom. Žena koja se sprema uđe u nepropisno zaustavljen automobil skuplja usne i odmahuje glavom. Vozač autobusa koji se spremao da izvede nepropisno preticanje spušta staklo i psuje u pravcu dječaka. Majka širi ruke, izvinjava se. Žena koja svo vrijeme stoji na ulici napokon ulazi u vozilo, koje odmah nakon toga počinje da se udaljava. Autobus se vraća u svoju saobraćajnu traku i nastavlja kretanje. Dječak i njegova majka ulaze u kuću. Vjetar cvili.
Do nedavno nijesam primijetila da je otišlo. Sve je odjednom postalo realno. Mogla sam legalno da naručim alkoholno piće ili da platim račun u pošti. I nešto se prvi put desilo ove godine. Striko Perko po povratku iz Rusije nije donio čokoladnih bombona za djecu iz ulice kao što je radio svake godine. Za njega smo svi bili vec ‘veliki’.
Kad je pao snijeg niko nije izašao napolje a najveća briga je bila ‘kako otići u grad?’. Kad se kitila jelka govorili su mi ‘tolika djevojka pa da jelku kiti?!’ i rastrzana izmedju djeteta i odrasle osobe ja odlučim da jos malo budem ‘mala’. A onda sretnem djevojcicu od 5 godina sa telefonom u ruci koja pjeva naglas ‘Nossa, nossa, assim você me mata, ai se eu te pego.’ Natjera te da se zapitaš.
I mi smo sad nova generacija koja će govoriti: 'U moje vrijeme…' , ali evo: u moje vrijeme djeca su ulazila u kuću samo za vrijeme obroka, nisu znali za video igrice a jedine crtaće koje su gledali su bili oni prije dnevnika. Nije bilo Bratz, Winx i ostalih stvorenja sa velikim glavama nego smo odrasli uz ‘negdje u zemlji snova’ I ‘cipeliće’. Najveca sreća je bila otići na selo sa porodicom i sjedjeti u babino krilo. Ona bi nam tada pričala priče o djedu koga nijesmo zapamtili i o njenoj mladosti. U moje vrijeme su se u školi učila slova i dobijale ocijene a ne sunce, zvjezdice , zečije uši i ostalo. U moje v…. ma nije ni bitno. Proslo je. A vi djeco danas uživajte u ‘Kursadzijama’, ‘Warcraft-u’, ‘Grandu’ i kiču pa da vidimo u šta ćete da se pretvorite za 15 godina. Imajte četvorogodišnje veze sa 16 godina i budite glavne face u diskotekama sa 17. Blago vama. Ja svoje uspomene čuvam ali se samo pitam čega ćete se vi sjećati kad odrastete…
