Male specifičnosti gore navedenih starocrnogorskih izraza u odnosu na njihovo današnje korišćenje mogu prilično promijeniti smisao rečenica u kojima su upotrijebljene. Naime, izraz "dobar" se nekada koristio samo za dobrog junaka, onog koji "brani sebe od drugoga", hrabrog i vještog u borbi. Ukoliko se za nekoga željelo reći da je dobar čovjek, tj. da "brani drugoga od sebe", koristio se izraz "lijep". A za lijepog čovjeka je nekada bio rezervisan izraz "zgodan" i on je opisivao samo fizički izgled.
Đed: Zgodan je Vukota bogomi, da te udamo za njega, a mala?
Mala: A đe zgodan, prije nezgodan, mnogo je težak kad popije...Đed: Lijep je Momčilo čoek, a da te udamo za njega?
Mala: A đe lijep, viđi mu uši ka dva zvona...Đed: Dobar je Radoje, dobar, a da te za njega udamo?
Mala: A đe dobar, đede, veće džukele od njega nijesam viđela, juče mi je izmaka stolicu u kafić, sve sam zvijezde prebrojala...Đed: E ko će ga tebi ugoditi, ka da ne pričamo istijem jezikom.
