Čovjeku, opsesivnom receptoru pokretnih slika koje sjaje na 54 i kusur dijagonalna centimetra, servira se poimanje života koje se svodi na dvije krajnosti - dobro i zlo. Dvije strane ljudskog karaktera, dvije strane postojanja, svrhe. Dvije boje na šahovskoj tabli, svaka sa svojim pijunima. Loše TV serije, filmovi, loši glumci...S jedne strane zlikovci i ološ, sa druge strane zemaljski anđeli čija je jedina greška to što nisu s druge strane zida koji dijeli dva svijeta- ovozemaljski, težak i mukotrpan, i nebeski, blažen. Sve se svodi na zakone latinoameričkih serija - vječita borba dobra i zla. Ne postoji sredina...
Budi Džoker ali da znaš da ću ja biti Betmen. Dobar kao voz koji dolazi na vrijeme. Sve na svom. Ne postoji siva. Ili si dobar, ili si zao. Gledaš i stavljaš se u kožu onoga ko svojom hrabrošću i čednošću donosi svjetlo i razbija tamu haustora ljudskog uma. Lakše ti je tako. Ko može da prihvati da je crn, ili ne daj Bože, siv. Znate, siva znači slabost.
U zlu je moć. U dobru je svjetlost, čista savjest, mir. Na čovjeku je samo da izabere...
E, pa u životu nije tako. Sve ti je sivkasto, jesenje. I proljeće je nekako jesen. Čovjek koji živi na postolju svog ega, uvijek se trudi da balansira između krajnosti. U suštini čovjek je veća kukavice od one ptice koja se javlja u proljeće i doonosi nemir u srce Prirode. Boji se da bude previše loš, pa ponekad, ako je baš zastranio u bezdan tame, samarićanski pruži ruku onome kome je to potrebno. Ne zbog njega, već zbog sebe. Trebaju mu ti trenuci dobrote, da bi zadovoljio svoju, na trenutak probuđenu savjest. Dobri nikad ne mogu odoljeti ovozemaljskom grijehu i postaju zarobljeni u kavezu sopstvenog, raspamećenog uma. Ako ništa, uvijek se mogu pokajati. To je, u suštini, najlakše...
Ne postoji samo dobar i samo loš pojedinac. Niti postupak. Niti išta. U svakom dobru postoji dio zla i obrnuto. Ne postoji sudija koji će nam reći šta je dobro. Čovjek je previše subjektivan i samoljubljiv da bi sam sebi sudio.
A mi stojimo, nadamo se najboljem. Vjerujemo da smo dobri, samo nas život šiba i sputava da to pokažemo. Zlo koje ispoljimo je u stvari samo odbljesak pračovječanskog grijeha. Gledamo TV filmove, poistovjećujemo se sa dobrim, pravim stvarima, bježimo od tame koja se krije u drugoj polovini hipotalamusa sopstvenog mozga. I oni koji joj se prepuste, ne prepuste se do kraja.
U stvari, svuda po nama razliva se siva...
