Prijava
  1.    

    Duhovi

    Muzički sleng. Izraz za sviranje mutiranih akorada na gitari. Prelaskom preko njih, oni ne proizvode određenu ton i harmoniju, nego specifičan zvuk, sličan struganju grančice o metalno okno. Duhovi su svi oni pokreti slobodne ruke po žicama gore-dole koji najviše služe davanju ritma. Sviraju se i prilikom menjanja akorda, da ne bi bilo praznine, ali takvi su vrlo kratki i običan slušalac ih gotovo i ne primećuje.

    1: Šta radiš ti, je l sviraš ti ritam uopšte?
    2: Veruj mi, bolje je da sviram duhove, jedan pravi pa tri duha. Pojačava se tenzija do refrena, ma videćeš kakvo će gruvanje biti! Biće šutke i pre refrena, obećavam ti!
    1: Šutka na finoj baladi o uveloj ljubavi?
    2: Pa napiši onda nešto muško jebem te, a ne ta pederska sranja...

  2.    

    duhovi

    Bića na koja svaljujem krivicu za nestanak stvari u kući, kad ponestane drugih objašnjenja.

    - Gdje je onaj daljinski od televizora sat vremena ga tražim?
    - I ja sam ga jutros isto tražio, mora da ga je odnio neki duh.

    - Nestadoše mi one dvije nove majice, a sve sam živo prerovio, mora da su ih duhovi odnijeli.

  3.    

    Duhovi

    Utvare koje se pojavljuju samo u Americi i nemaju pametnija posla nego da drkaju svetlo, treskaju vrata.. dok ne doje tim "eksperta" sa superektoplazminmmagicnimmegablasterom i otera ih.

  4.    

    Duhovi

    U vojnickom zargonu nekadasnji naziv za pripadnike mornarice, od strane ostale vojnicke populacije, koja je imala srecu ili nesrecu da ne sluzi ovaj rod vojske.
    Nadimak je potekao iz toga sto se u leto prilikom izlaska u grad, moralo izlaziti u karakteristicnim belim uniformama i onim letecim tanjirom od kape. Naj omrznutija stvar kod jednog mornara, jer je morala biti idealno cista i ispeglana da bi oficir mozda pomislio da ga pusti u grad.

    Izlazimo u grad. Jos nismo ni odmakli od pristanista, kad nam u susret idu plavci iz neke raketne. Padaju preki pogledi i pizdarija je na pomolu. A ovi moji jos nervozni, mesec dana pod uzbunom, niko kap alkohola nije okusio. Jedva cekaju da se oduzmu.
    -Gde ste duhovi? Neka igranka na groblju kad ste se tako lepo obukli...
    Naravno, izbija tuca. Ne zna se ko, pije ko placa. Ali vidis ko je beo, ko je plav, pa znas koga da mlatis.
    Epilog...
    Mi se vracamo izubijani nazad na brod jer je sve video dezurni sa broda, a one gresnike odvodi vojna murija. Sutradan saznajemo da smo mi imali srece, a oni nisu...
    One jadnike jos i murija omlatila, onako usput

  5.    

    Duhovi

    Oni postoje. Među nama su. I to niko drugi nego – studenti!

    Ali… Radi se o posebnoj vrsti studenata. O studentima „korisnicima“ čitaonica. Konkretno, to su oni koji dođu u čitaonicu, ostave svoje stvari – i odu. I jednostavno ih više nema. I tu sada niko drugi ne može da sedne. Na stolu su uredno postavljene knjige, sveske i pribor za pisanje, ali njih nema. Samo zvrlji prazno mesto na kojem se savršeno može zamisliti živa i učeća osoba. Ali nje nema… Tu je samo praznina. Duh. Duh koji sedi i čita. Dok njegovo telo tamo negde ispija kafu i bezbrižno toroče o koječemu, on sedi i čuva mu mesto. A ti, otelotvoren i živ, stojiš tu i gledaš, i nemaš gde da sedneš.

    Duha ne možeš da zamoliš da se pomeri, jer ga nema, ne možeš da sedneš na to mesto, jer ipak su tu te knjige koje kao da neko čita. Ostaje ti da se smoriš, da se nerviraš, da popizdiš. Možeš da počneš da se svađaš sa njima, ali uzalud… Samo će da ćute.

    I na kraju, kada te slomi paradoksalnost cele situacije, i ti ćeš, iznemogao, da ostaviš svoje stvari na jedinom slobodnom mestu u čitaonici (sa stolicom s tri noge) koje si upravo primetio, i polako ćeš izaći napolje… na pljugu, da se smiriš… A ironija će doći po svoje, jer će konačno, i iza tebe da ostane – samo duh.