Uvod pred uvredu starijem čoveku.
Matori se ugurava preko reda...
-Izvinite, uz svo dužno poštovanje, da ti jebem majku nekulturnu, vrati se iza, nisam ja ček'o pola sata ko konj da bi me ti jebao sada u zdrav mozak!
Veza na jeziku. Pertla, kopča, omča, oko ljudskog najmoćnijeg i najosjetljivijeg organa i potrebe da kaže, da podigne glas. Nezadovoljstvo koje tiho pucketa, tinja, pritiješnjeno tišinom.
Čovjek ni jeban ni lud, a postao tuđa kurva za klimanje glavom, za primanje svih frekvencija tuđih glasova i odavanje osmjeha bota. Dužan od rođenja.
Doručak u 8. Ručak u 3. Večera u 8. Crtani i krevet. Varivo pa šlag. U 7 i po prvi čas, u 2 trening, u 9 privatni čas nečeg. Analgetik za liječenje kompleksa iz tuđe mladosti. Predavanja, nepravde i lažne nepravde, i neuspjesi kao jedini koji se broje. I ćutanje kao osnovna karakteristika toga. Oni su stariji. Oni su roditelji. Oni su rodbina. Oni su profesori. Oni su tutori, mentori. Oni su gazde. Oni su šefovi. Oni imaju, dakle oni znaju. A ti tiho oksiduješ, rđaš, truliš. Gutaš pljuvačku, gutaš na suvo, gutaš savjete, pridike, reklamacije, kritike, polu - pohvale... Tišina ti je jedino na usnama. Nakon toga lažeš sebe, guraš beznađe u stranu misleći da utapanjem tuge dolazi sreća, pa doživiš brodolom kada se probudiš u trećoj smjeni trajanja i shvatiš da je jedino što ti ostaje - praznina.
