Kad nešto moraš ponovo da uradiš.
Dva monaha isposnika koji svoj život posvetiše Bogu, krenuše na hadžiluk u Jerusalim, naravno pešice. Na putu kroz jedan šumarak, kojeg je presecao širok potok,prepun brzaka,nabasaše na prelepu devojku. U skromnoj haljinici,koja je više pokazivala nego krila,zadignutih skuta,mokra toliko da su joj se providele zamamne obline,zagazila je u potok do kolena.Nije smela da pređe.
Spazivši je,stariji monah priđe,prenese je preko potoka i blago spusti na zemlju.Drugi monah pređe za njima prebledeo zbog onog što ovaj učini.
Nastavili su put sami i nakon nekoliko sati hoda,provedenih u ćutanju,mlađi kaluđer ne izdrža i reče:
Kako si mogao da je poneseš? Zar nisi video koliko je bestidna?
Stariji kaluđer se okrenu,pogleda ga i reče:
Ja sam je ostavio kraj potoka,ZAŠTO JE TI JOŠ UVEK NOSIŠ?