Prijava
  1.    

    Eliptično spuštanje plafona

    Otvaram ovaj skup rečima, razumete, govorom tela i mimikom na licu. Svako je slobodan pratiti reči bez ikakvih garancija, nema amortizacije, nema pretakanja sa računa na račun, nema bilo kakvih neozbiljnih poslova. Sunce je iza leđa, jer bolje vas vidim nego kada mi sija u oči. Zvezda je to užasno teška. Jednom sam video dve takve u njenim očima i zaslepile su me, a jednom sam ih video gomilu kada sam započeo razgovor sa tetovažom na bicepsu, što je bilo negde pred fajront. One su me zaslepele i zagluvele, te teške zvezde. Vas ovo Sunce iza mojih leđa obasjava lepo i žućkasti ste, pa vas vidim sve, takve žute i šljašteće. Tu je i čaša, iskrivljeni ste kroz čašu kad vas gledam, a sve govori da je vreme polasku. Moj vestibularni aparat kaže da se okrećem, ali znam da stojim mirno, dok se vi spinujete oko mene eliptičnim putanjama u pećini, neko je ladno uključio antialiasing jer ne vidim oštre ivice po vama, svi ste glatki, sigurno ima bar 100 frejmova u sekundi i nema seckanja, nema grejanja procesora, nema zvuka ventilatora iz kućišta. Prosto tečete, slivate se niz bradu. Brišem vas maramicom iz džepa i pravim paraglajder kojim se spuštam niz krevet u vlažnu mekanu močvaru na tepihu.

    Ruka slučajno pada sa zida na parket i budim se u 14:48 sa kombajnom u lobanji koji vrši ružičasta kortikalna polja dok vrapci nešto kenjaju sa bandere.