Prijava
  1.    

    Eto mene

    Još jedan dokaz tvrdnje da je kretanje brzinom većom od brzine svjetlosti sasvim izvodljivo, kao i činjenice da je moguće biti na dva mjesta u isto vrijeme. U mislima, naravno.

    - Sama?
    - Aha.
    - Eto mene.
    - 'De?

  2.    

    Eto mene

    Avans prisustva, nepouzdanog karaktera. Limes dolaska, kada kašnjenje teži neopravdanom, a strpljenje nuli.
    ”Saću, samo što nisam, evo mog astralnog bića, u mislima sam s vama, a telo stiže naknadno, kulijana, sve okej”. Njet.

    - Je li idemo, Vuče? Već je pola devet, trebalo je još u osam da budemo tamo. Murat ustaje rano, nije se zajebavati.
    - Kreni ti, eto mene, samo da kalibrišem samostrel. E, a vidi i čekrkli-čelenku bi valjalo ulaštiti. Hm.
    -------------------------------

    - Alo, kume? Gde si ti, čoveče? Svi čekamo, Mina je već izgrickala veo i pola frenča, matičar nas požuruje, brkata ujna 'oće da polomi sedišta!
    - Ovaj.... Počnite vi samo... Eto mene...
    - Šta da joj stavim na prst, jebem te u glavu? Gde je prstenje?
    - E, vidi, kume, ovaj... Znaš ono sinoć kad je striptizeti istekao termin? Možda se ne sećaš, tad si zasp'o u tuš-kabini. E, bili smo skroz dekintirali, a mali Gugi zapeo da jebe, pa da jebe. Pa smo založili prstenje.
    - A?
    - Ne brini, evo sad sam u zlatari, tu sam za sekund, oteži malo sa „Da“ i sve okej.