Prijava
  1.    

    "Fight Club" kult

    Kult, nastao kao rezultat reakcija velikog broja pratilaca i poštovalaca čuvenog Finčerovog filma, razvijen u prelazu iz XX u XXI vek. Filmski pandan kultovima (čitaj: sektama) Pink Floyd-a, Pantera-e, EKV-a. Sekta koja je okupila veliki broj mladih ljudi u pokušaju pravljenja nekog novog obrasca buntovničkog i anarhičnog ponašanja za novi postvudstok period u kome tehnološka i digitalna revolucija menjaju život običnog čoveka. Pored svega toga, velika je misterija kako je baš ovaj film uspeo toliko uticati na ljude raznih profila i statusa.

    Kroz sam Finčerov opus vidi se ogroman uticaj Hičkoka, Polanskog, Linča i pokušaj da se napravi moderna metafora na potrošačko društvo kao takvo. I pored vidljivog uticaja pomenutih velikana, prosto je za nevericu status koji je taj film stvorio i nadmašio mnogo veća ostvarenja.

    Tu vidimo uvek šarmantnu, zavodljivu i mističnu lepšu polovinu Tima Bartona, koja je samom pojavom unela misteriju u radnju. Ono čuveno u vezi nje "And suddenly, I felt nothing" postalo je životna deviza opskurnih i promiskuitetnih mladih žena koje to tumače kao "frajeru, misliš da si me jeb'o, a u stvari ja se tebe ni ne sećam", dok verovatno za film čuli nisu, ali bože moj, to je sad u trendu. Takva dominantna ženska buntovnica, kakva do tad nije viđena, u samom je startu osvojila simpatije wannabe zajebanih žena kod kojih se primeti latentni feministički šovinizam.

    S druge strane, tu je neponovljivi Bred Pit. Koliki god jebač i hegemonista bio, prosto bi mu popušio kurac verujući da će se na tebe sliti ta mačo energija koju nosi. On je ovde perpetuum mobile koji iznova i iznova drži adrenalin i testosteron gotovo na nivou usijanja dok gledaš kako glupi svet u surovom kapitalizmu jebe do besvesti. U Tajleru vidiš potpuni vrhunac muškosti i dominacije, ne samo nad čovekom, već i nad celim usranim sistemom. Kad gledaš kako buržujima uvaljuje sapun od njihove masne guzice, prosto poželiš da svu muku svoju naplatiš i još se istoj muci kasnije u lice smeješ. Gledaš ga kako skoro pušta da ga sistemski izrod ubije, dok mu on kasnije svoju krv pljuje u lice, a ti tražiš način da sam učiniš isto.

    No, ipak, najveća karakterna misterija ostaje čovek koji je, kako likom svojim, tako i ulogama, spojio hipstere, rokere, metalce, sataniste, čak i sa njima neke pametne - Edvard Norton. Čovek koji kao da je stvoren da prikazuje američke, od američke države plaćene, anti-heroje koji će ti pokazati da u svakom čoveku postoji određena količina bunta dovoljna da pokrene talas kolektivnog ludila. Koliko god bio konzervativan ili progresivan, Norton će u tebi probuditi buntovnika i terati te da, što se kaže, misliš svojom glavom i iz nje izbaciš korporativne uljeze implementirane u sivu moždanu masu.

    Sama forma filma je fenomenalna. Tehnički genijalno odrađeno i tu se genijalnost završava i odlazi u besmisao i logičku rupu. I tu sledi konačno pitanje - šta je navelo toliki svet da u ovome vidi obrazac ponašanja kakvo bi želeo da ima i da u njemu stvori kult? U redu, odgovor se nazire - usrani kapitalistički svet i mediji koji po svaku ceni žele zatupiti čoveka i sprečiti ga da misli svojom glavom. Njima je čovek dobar dokle god kupuje i hrani potrošači aparat. S toga, treba podići ustanak. Jebeš pravila, ovaj život je naš i nećemo da nam ga kroji neka tamo korporaciju u cilju da napuni svoje usrane džepove. Treba ustati i reći NE tom sistemskom zatupljivanju običnog čoveka kome život nije samo kupovina i tržni centar. Čovek je mnogo više od običnog ekonomskog bića. Break the law, break the rules!

    Ovaj film nam je to uspeo reći budžetom od 63 miliona dolara i zaradom od preko 100.

    And, suddenly...