Prijava

Marko Kraljević i Musa Kesedžija

Vino pije Musa Arbanasa
U Stambolu u krčmi bijeloj.
Kad se Musa nakitio vina,
Onda poče pijan besjediti:
"Evo ima devet godinica
Kako dvorim cara u Stambolu,
Ni izdvorih konja ni oružja,
Ni dolame nove ni polovne;
Al' tako mi moje vjere tvrde,
Odvrć ću se u ravno primorje,
Zatvoriću skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Načiniću kulu u primorju,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješaću mu hodže i hadžije."
Što gođ Ture pjano govorilo,
To trijezno bješe učinilo:
Odvrže se u primorje ravno,
Pozatvora skele oko mora
I drumove okolo primorja,
Kud prolazi carevina blago,
Na godinu po trista tovara;
Sve je Musa sebe ustavio;
U primorju kulu načinio,
Oko kule gvozdene čengele,
Vješa caru hodže i hadžije.
Kada caru tužbe dodijaše,
Posla na njga Ćuprilić-vezira
I sa njime tri hiljade vojske.
Kad dođoše u ravno primorje,
Sve polomi Musa po primorju
I uvati Ćuprilić-vezira,
Saveza mu ruke naopako,
A sveza mu noge ispod konja,
Pa ga posla caru u Stambola.
Stade care mejdandžije tražit,
Obećava nebrojeno blago
Tko pogubi Musu Kesedžiju.
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše.
To se care ljuto zabrinuo;
Al' mu veli hodža Ćupriliću:
"Gospodine, care od Stambola,
Da je sada Kraljeviću Marko,
Zgubio bi Musu Kesedžiju."
Pogleda ga care poprijeko,
Pa on proli suze od očiju:
"Prođi me se, hodža Ćupriliću!
Jer pominješ Kraljevića Marka?
I kosti su njemu istrunule:
Ima puno tri godine dana
Kako sam ga vrgo u tavnicu,
Nijesam je više otvorio."
Veli njemu hodža Ćupriliću:
"Na milosti, care gospodine!
Šta bi dao onome junaku
Koji bi ti živa kazo Marka?"
Veli njemu care gospodine:
"Dao bih mu na Bosni vezirstvo
Bez promjene za devet godina,
Da ne tražim pare ni dinara."
Skoči hodža na noge lagane,
Te otvori na tavnici vrata,
I izvede Kraljevića Marka,
Izvede ga pred cara čestitog:
Kosa mu je do zemljice crne, -
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu - orati bi mogo;
Ubila ga memla od kamena,
Pocrnio kao kamen sinji.
Veli care Kraljeviću Marku:
"Jesi l' đegođ u životu, Marko?"
"Jesam, care, ali u rđavu."
Sjede care kazivati Marku
Što je njemu Musa počinio;
Pa on pita Kraljevića Marka:
"Možeš li se, Marko, pouzdati
Da otideš u primorje ravno,
Da pogubiš Musu Kesedžiju?
Daću blaga koliko ti drago."
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Aja, bogme, care gospodine!
Ubila me memla od kamena,
Ja ne mogu ni očima gledat,
Kamol' s Musom mejdan dijeliti!
Namjesti me đegođ u mehanu,
Primakni mi vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga;
Da posjedim nekoliko dana,
Kazaću ti kad sam za mejdana."
Car dobavi tri berbera mlada:
Jedan mije, drugi Marka brije,
A treći mu nokte sarezuje;
Namjesti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije,
I debela mesa ovnujskoga,
I beškota ljeba bijeloga.
Sjede Marko tri mjeseca dana,
Dok je život malo povratio;
Pita care Kraljevića Marka:
"Možeš li se veće pouzdati?
Dosadi mi ljuta sirotinja
Sve tužeći na Musu prokletog."
Veli Marko caru čestitome:
"Donesi mi suve drenovine
Sa tavana od devet godina,
Da ogledam može li što biti."
Donese mu suvu drenovinu;
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo nadvoje, natroje,
Al' iz njega voda ne udari:
"Bogme, care, jošte nije vreme."
Tako stade joste mjesec dana,
Dok se Marko malo ponačini.
Kada viđe da je za mejdana,
Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta nadvoje, natroje,
I dv'je kaplje vode iskočiše.
Tada Marko caru progovara:
"Prilika je, care, od mejdana."
Pa on ode Novaku kovaču:
"Kuj mi sablju, Novače kovaču,
Kakvu nisi prije sakovao!"
Dade njemu trideset dukata,
Pa on ode u novu mehanu,
Pije vino tri-četiri dana,
Pak došeta opet do Novaka:
"Jesi l', Novo, sablju sakovao?"
Iznese mu sablju sakovanu.
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Je li dobra, Novače kovaču?"
Novak Marku tiho govorio:
"Eto sablje, a eto nakovnja,
Ti ogledaj sablju kakva ti je."
Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
"Oj, boga ti, Novace kovacu,
Jesi l' ikad bolju sakovao?"
Veli njemu Novače kovaču:
"Oj, boga mi, Kraljeviću Marko,
Jesam jednu bolju sakovao,
Bolju sablju, a boljem junaku:
Kad s' odvrže Musa u primorje,
Što sam njemu sablju sakovao,
Kad udari njome po nakovnju,
Ni trupina zdrava ne ostade."
Ražljuti se Kraljeviću Marko,
Pa govori Novaku kovaču:
"Pruži ruku, Novače kovaču,
Pruži ruku - da ti sablju platim!"
Prevari se, ujede ga guja,
Prevari se, pruži desnu ruku;
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Ods'ječe mu ruku do ramena:
"Eto sada, Novače kovaču,
Da ne kuješ ni bolje ni gore;
A naj tebe stotinu dukata,
Te se rani za života tvoga."
Dade njemu stotinu dukata,
Pa posjede Šarca od mejdana,
Ode pravo u primorje ravno;
Sve se skita, a za Musu pita.
Jedno jutro bješe poranio
Uz klisuru tvrda Kačanika,
Al' eto ti Muse Kesedžije,
Na vrančiću noge prekrstio,
Topuzinu baca u oblake,
Dočekuje u bijele ruke.
Kad se jedan drugom prikučiše,
Reče Marko Musi Kesedžiji:
"Deli Musa, uklon' mi se s puta,
Il' s' ukloni, il' mi se pokloni!"
Al' govori Musa Arbanasa:
"Prođi, Marko, ne zameći kavge,
Il' odjaši da pijemo vino;
A ja ti se ukloniti neću
Ako t' i jest rodila kraljica
Na čardaku, na meku dušeku,
U čistu te svilu zavijala,
A zlaćenom žicom povijala,
Odranila medom i šećerom;
A mene je ljuta Arnautka
Kod ovaca na ploči studenoj,
U crnu me struku zavijala,
A kupinom lozom povijala,
Odranila skrobom ovsenijem;
I još me je često zaklinjala
Da se nikom ne uklanjam s puta."
Kad to začu od Prilipa Marko,
On tad pušća svoje bojno koplje
Svome Šarcu između ušiju
Deli Musi u prsi junačke;
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje preturio,
Pak poteže svoje bojno koplje
Da udari Kraljevića Marka;
Na topuz ga Marko dočekao,
Prebio ga na tri polovine.
Potegoše sablje okovane,
Jedan drugom juriš učiniše:
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Deli Musa buzdovan podbaci,
Prebi mu je u tri polovine,
Pak poteže svoju sablju naglo
Da udari Marka Kraljevića,
Al' podbaci topuzinu Marko,
I izbi mu sablju iz balčaka.
Potegoše perne buzdovane,
Stadoše se njima udarati;
Buzdovan'ma pera oblomiše,
Baciše ih u zelenu travu,
Od dobrijeh konja odskočiše,
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelenoj travi.
Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka:
Niti može da obori Marka,
Nit' se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetnji dan do podne;
Musu b'jela pjena popanula,
Kraljevića b'jela i krvava.
Progovara Musa Kesedžija:
"Mani, Marko, jali da omanem!"
Omahuje Kraljeviću Marko,
Al' ne može ništa da učini;
Tad omanu Musa Kesedžija,
Ud'ri Marka u zelenu travu,
Pak mu sjede na prsi junačke.
Al' procvilje Kraljeviću Marko:
Đe si danas, posestrimo vilo?
Đe si danas? niđe te ne bilo!
Eda si se krivo zaklinjala:
Đe gođ mene do nevolje bude,
Da ćeš mene biti u nevolji?"
Javi mu se iz oblaka vila:
"Zašto, brate, Kraljeviću Marko!
Jesam li ti, bolan, govorila
Da ne činiš u neđelju kavge?
Sramota je dvome na jednoga;
Đe su tebe guje iz potaje?"
Glednu Musa brdu i oblaku,
Otkud ono vila progovara;
Mače Marko nože iz potaje,
Te raspori Musu Kesedžiju
Od učkura do bijela grla'
Mrtav Musa pritisnuo Marka,
I jedva se iskopao Marko.
A kad stade Marko premetati,
Al' u Musi tri srca junačka,
Troja rebra jedna pod drugijem;
Jedno mu se srce umorilo,
A drugo se jako razigralo,
Na trećemu ljuta guja spava.
Kada se je guja probudila,
Mrtav Musa po ledini skače;
Još je Marku guja govorila:
"Moli boga, Kraljeviću Marko,
Đe se nisam probudila bila
Dok je Musa u životu bio,
Od tebe bi trista jada bilo!"
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Proli suze niz bijelo lice:
"Jaoh mene do boga miloga,
Đe pogubih od sebe boljega!"
Pa on Musi odsiječe glavu
I baci je Šarcu u zobnicu,
Odnese je bijelu Stambolu.
Kad je baci pred cara čestitog,
Car je od stra na noge skočio;
Veli njemu Kraljeviću Marko:
"Ne boj mi se, care gospodine!
Kako bi ga živa dočekao
Kad od mrtve glave poigravač?"
Car mu dade tri tovara blaga.
Ode Marko bijelu Prilipu,
Osta Musa uvrh Kačanika.

У БАРАБЕ ПОЗНАЈЕ СЕ ЖЕНА
СВА ЈЕ МОДРА СВА ЈЕ ПРЕБИВЕНА
ОПА ОПА ГАНГНАМ СТАЈЛ
-Синови Мањаче.

NEVERNA SUPRUGA

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

Lorka

ovo sam voleo kad sam bio tinejdzerka

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema.
Osjecaj da sam je izgubio.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noć, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije važno sto moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

Ko je tu
Niko
To samo moje srce kuca
A ono kuca veoma jako
Zbog tebe

Ipak napolju
Mala bronzana ruka na drvenim vratima
Ne pokreće se
I ne miče se
Ne miče se ni vrhom malog prsta.

Zak Prever

Ruže su crvene
Ljubičice su plave
Ću te jebem.

Prijapkinje

l

Život je bez jeba gorak,

Ko dobro jebe stiče nebo,

Adam nije načinio korak

A da nam pramajku nije jebo.

Šta nama ostaje, njegovoj deci,

No da činimo što i naši preci,

Da jebemo na sve načine?

A sila ljubavi odvešće, zna se,

Buduću decu buduće rase

Da i oni to isto čine.

2

Vi mi branite, Madlenice,

Da vam se vratim i da vas ljubim

Ako vas ne jebem neštedimice

Dva-tri puta, da dah ne izgubim.

Izgubiv vaše ljubavi moć,

Što jašući vas dan i noć

Sačuvah u sebi poput cveta,

Osećam kajanje i mučenje,

Ali za takvo kulučenje

Ja nemam više šesnaest leta.

3

Da l' ćete držati do sutra,

Vi bezumno stvorenje,

U vašoj slabašnoj ručici

Moj stroj za mučenje?

On je o vas, s oholosti,

Deset puta skrho kosti,

Zar ima lepšeg dokaza igde?

Otvorite pesnicu, mila!

On vam neće pobeći nigde:

Moja muda nisu krila.

4

Evo me, Margo, s kitom u ruci

Volimo, vreme nudi nam pića,

Ko zna da li u životnoj muci

I sutra biće dan našeg žića?

Smrt nas vreba, a njen zakon

Kad nas stavi u svoj zaklon,

U duboku raku kletu,

Tad zbogom ljubavne igre:

Jer Knjiga ne veli nigde

Da se jaše na onom svetu.

5

0 priđite, nimfe-drolje,

Kurcu nalik na mašinu:

Kad ne jebem nemam volje,

Blud me baca u prašinu.

Znate l da u doba stara

Jebahu vas i previše

Prijapi što poveriše

Meni nasleđe muzara?

Ja poput njih činim čuda

I slavna su moja muda

Po nektaru što izliše.

Jalovost me mori, kolje!

Sad ne možeš naći više

Nigde dupe dobre volje.

Mladoj gospi

Lepotice, što bez strasti

Uživate jeba slati

Trljajući plast svoj prstom,

Man'te taj nepotpun način,

Dajte da vas ja potkačim

Karom dugom i čvrstom.

Ja sam veštak dobrog prca

Koji radim čista srca

Kad lepojku neku imam;

A kad je ružna, gruba,

Više volim pokraj stuba

Natenane da ga klimam.

Kakva je to slast, o dete!

Zašto se vi ne jebete?

Jebačina i vas sazda.

Ja jebaću sve do groba,

Pa po cenu oka oba,

Imam šiljak spreman vazda.

I u paklu - čuvam veru -

Jebaću uz nos Luciferu,

Uz nos Plutona i Prozerpina

I đavola svih veličina,

Da utolim one bludi

Što mi razjebaše grudi.

Fransoa de Menar

* S francuskog preveo Danilo Kiš

Kiš se ne rimuje sa bališ,
nije zvučno na kiti mi fališ

Pa evo 3 godine čekam da neko napiše Mališ, pa sam morao, bilo je jače od mene.

Zar nije lepše nosit lepotu?
svodova tvojih postati stub,
nego grejuć svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub.
tonut o brodu, trunut u plotu
djavolu jelu, a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te
Santa Maria della Salute.?

Sva poezija na kraju postaje elegija.

Ja sam vetar, dižem prah,
zar vas nije, deco, strah?!
Sad sam dete ko i vi,
pa ćarlijam kojegdi;
sad sam vihor, momče holo,
igram kolo naokolo
sad vam cičim kao guja,
sad sam vetrić, sad oluja.
Zatvorite prozor, vrata
da vas vetar na zamlata!
Ja sam vetar, dižem prah,
zar vas nije, deco, strah?!

Eto.

Ruže su crvene
Ljubičice su plave
Ću te jebem.

I ovo. Jer odgovara mitu i najmanje je jasno i konfuzno predstavljanje stvarnosti pa i nije stvarnost. Žao mi je, ti kome sam zaboravila nik.

vesnam ti si mi sudjena...

dzointi samo se pale
jedan na pad ne padne
bob marli u oblacima
buksne daj mi

Slavuj s grane peva grajnd
mesto glave imam čip
oh majn got ju fak maj majnd
proguto sam gadan trip

Danas, u Ničeovu čast:

Five ears—and no sound in them!
The world is dumb ...
I listened with the ear of my curiosity:
Five times I cast the fishing line over me,
Five times I pulled no fish up —
I asked—no answer came to me in my net —
I listened with the ear of my love.