Prijava
  1.    

    Fotkanje na svadbi

    Za mladence, predstavlja inicijaciju, ritual koji, ako prežive, mogu da nastave sa svojim bračnim životom. Nakon što jedno drugom stave burme, mladenci staju ispred nekog lepo ukrašenog dela rastorana, gde započinje ritual. Prvo mama i tata. Njegovi, pa njeni. Pa onda sa njegovima i sa njenima, zajedno. Onda isto tako, ali još dva puta, u slučaju da je neko trepnuo. Uvek neko jebeno trepne. Onda kumovi. Isto dva, tri puta. Onda mama i tata, zajedno sa kumovima. Sledeća je ista, samo mlada sa leve strane, hoće da ima jednu gde je ona do kuma. Triput, da neko ne zažmuri, naravno. Već si se malo zamorio, ali shvataš da imaš puno rodbine, i da su svi došli, mamu im jebeš. Isto tako, shvataš da imaš i priličan broj prijatelja, jebo sebe kad si ih sve zvao. Tristo dvadeset zvanica, na kurac ih nabiješ. Sa njene strane. Kod tebe ih ima još više.

    Dok fotograf prelazi dalje na užu rodbinu, ulažeš nade u to da će da mu nestane baterija ili da mu crkne foto aparat. Ma daj. Foto aparat od 5 hiljada evra i 5 rezervnih baterija izneveriće samo tebe. Od sevanja blica pred očima krećeš sa povremenim foto-taksičnim pokretima trzajem rukom ili nogom. Kako ritual odmiče, slika pred tvojim očima beli sve više, a mijelinski omotač na tvojim nervnim završecima postaje sve tanji. Do stanja Filipa Višnjića deli te još možda samo desetak sevanja blicem. Nakon oko sat vremena, negde na pola rituala, više ne vidiš i ne čuješ, grliš automatski one koji staju do tebe kada te dodirnu, i pokušavaš da bolni grč na licu transformišeš u nešto što će da liči na kakav-takav osmeh. Posle bezmalo dva i po sata, ritual je konačno gotov.

    - Može još jedna sa taštom i sa čika Vasom, komšija moj, da imamo nas troje?
    - Naravno da može! Šta mislite ovde, pored ovog bunara? Baš je lep.