Prijava
  1.    

    Fudbalska liga stare Jugoslavije

    Zvanično, nekad peta liga Evrope po kvalitetu. O da, ispred francuske i holandske lige, a o belgijskoj, turkoj i grčkoj da i ne govorim. Epicentar ex YU lige su bili timovi "VELIKE ČETVORKE" ( ko ne zna ko su ovi timovi, nek pita tatu ), čiji su međusobni dueli bili praznik za oči.
    Naravno, liga ne bi bila tako kvalitetna, da se svake godine u trku za titulu ne umeša i neki "mali" klub: Vojvodina, Željezničar, Velež, Sarajevo, Vardar, OFK-a, Radnički Niš... Kulubovi ex YU su igrali i zapaženu ulogu u evropskim takmičenjima, tako da je sasvim normalno bilo da svake godine imamo četvrtfinalistu nekog evropskog kupa, a bilo je i polufinala i finala, i na kraju, i jedna titula ( sad je euforija kad se prođe 2. krug kvalifikacija ). Stadioni su bili puni, a tuče navijača statistička greška.
    Nedelja je bila dan za odmor, i dan za fudbal. Ljudi su odlazili porodično da uživaju u fudbalskim majstorijama , sa malom decom na ramenima i tranzistorom u ruci. Tranzistor je bio neophodni deo opreme svakog ljubitelja fudbala, jer se pomoću njega slušala čuvena emisija " Vreme sporta i razonode ", gde su bili prenosi svih utakmica tekućeg kola.
    U tadašnjoj ligi gotovo da nije bilo stranaca, a domaći igrači su mogli da odu u inostranstvo tek nakon 28. godine života. U suštini, odlazili su samo oni najbolji, i to samo u vrhunske evropske klubove. Mnogi igrači su postali legende iako nikad nisu u inostranstvo kročili. Bolelo ih dupe, lepo su živeli, igrali dobar fudbal i imali lovu ( otuda i stara izreka: "Ima para k'o Dragan DŽajić").
    Sve u svemu, to je bilo jedno fino doba, a onda su se neke čike setile da uzmu puške u ruke. Od tad je otišlo sve u majčinu, i fudbal, a i to fino doba.