Sigurno jedan od najljepsih perioda djetinjstva se moze vezati za onaj period koji se naziva „fudbalsko djetinjstvo“, period prepun lijepih dogadjaja, snova i mastarija.
Zaista, postoji li ijedan djecak na ovom svijetu koji nije imao mastariju da jednog dana zaigra u svom omiljenom klubu, u dresu s omiljenim bojama, pred prepunim tribinama omiljenog stadiona i da bas on bude taj koji ce za svoj tim postici pobjedonosni gol ili kao golman odbraniti penal u posljednjim trenucima meca. Vodjeni tom mastarijom desetine, pa i stotine djecaka su se okupljali na popularnoj „Blatusi“ i pocinjali svoje prve korake u fudbalu.
„Blatusa“ nije slucajno dobila ime, a sigurno je da svaki grad ima takav teren na kojem se trava rijetko srece, kao voda u pustinji, a blato vjerovali ili ne postoji i u najvrelijim ljetnjim danima. Trening bi obicno pocinjao laganim trckaranjem koje je neko gordo nazvao „zagrijavanjem“, poslije cega smo svi bili dobro ispricani po ledjima. Nakon toga bi uslijedilo zagrijavanje loptom, odnosno medjusobno dodavanje lopte poslije cega nam je vec i predjnja strana tijela bila ispricana blatom koje se lijepilo za loptu koja se kotrlja i spricalo unaokolo. Zavrsni cin treninga je bio pravi nogometni mec u kojem glumimo fudbalere podjeljeni u dvije ekipe. To se najcesce svodilo na cuvenu taktiku „Kud svi Turci, tu i mali Mujo.“, jer su u samom pocetku svi djecaci i jedne i druge ekipe trcali za loptom bez „pozicionog kretanja“. Kasnije je trener to sve uredio držeći lekcije o tome gdje se koji igrač treba nalaziti, ali ja sam vec u tom periodu davno odustao od fudbala. Razloga je sigurno bilo mnogo, ali jedan od osnovnih je bio problem da sam rastao brze od drugih, pa su me svi poceli povezivati s kosarkom (na kraju zavrsim u rukometu), drugi je bilo to silno blato, poslije kojeg u svlacionicama nije bilo tople vode pa smo blatnjavi dolazili kuci i dobijali kritike od mame koja je sve to trebala oprati i pripremiti za sutrasnju “akciju”. Polako se osipala ta ekipa i mnogi su vremenom odustajali od fudbala.
Nakon svih tih naših silnih odustajanja u klubu su ostali samo oni od upornijih i do ušiju zaljubljenih u fudbal. Onih koji su još nekoliko godina kupali u blatnjavim terenima, odlazili znojni u školu ili iz škole kući zamijeniti torbu pa odmah nazad na trening. Sada ih je samo par ostalo u fudbalu, a ostali su otkrivali druge stvari i sportove.
Medjutim i danas u nama cuci duh „fudbalskog djetinjstva“ kada pred play stationom igrajuci neku od fudbalskih simulacija pokusavamo ostvariti tu „veliku pobjedu“ za svoj tim ili kada se kao djete radujemo kada gledamo nase najupornije „kolege“ kako danas osvajaju fudbalske terene sirom svijeta.
