Ono što nas čeka jednog dana. Hladna, sablazna dva metra pod zemljom, tu pod komadom napaćene zemlje po kojoj smo ponosno koračali. Vječna nam kuća, jedina sigurna, jedina koju nam nikada ne mogu oduzeti.
Grubo i hlapljivo grabio je svjež, oštar proljećni vazduh, ali su ga umorna pluća sputavala da udahne duboko. Osjećao je da ga nešto pritiska, tu u grudima, neki pretežak teret koga se ne može otrgnuti. Tijelo mu je jako zadrhtalo, rukama je beživotno pokušavao da se uhvati za vazduh dok je nemoćno padao na rosnu, tek niklu travu. Kroz bunilo su mu navirale misli, nemirne i teške, i obletale ga kao jato gavranova. Znao je da će taj dan doći, a sada je tako teško odbijao da prihvati. Umirem - reče sam sebi, i kao da se smiri.
Tad mu se mozak razbistri, tijelo olakša i osjeti ogromnu snagu duha, koja mu je ispunjavala čitav razum. Slike iz života prolaziše mu pred očima, lijepe i srećne. Veselja, igranke, svečari, slave, ženidba, rođenja djece i unuka...Kao da tugu nikada nije ni osjetio. Imao sam zašto da živim - pomisli i lice mu se ozari. Ne bi valjalo da je bilo bolje.
Ih da mi je sad otići do kućice, svratiti u kuhinju iz koje se slasno kao nikad širi miris uštipaka, zagrliti moju Smiljku. Da joj kažem da idem, da se ne brine što ću kasniti na doručak - sjetno pomisli i na trenutak se rastuži. Da ću je čekati gore, na brdu, u našoj garsonjerici.
Podiže malo glavu da pogleda još jednom svoju zemlju. Onu koju je naslijedio od oca, obrađivao čitav život, pazio kao živo čeljade. Kukuruz je dobro ponikao - nasmiješi se. Sunce je naviralo iza obronaka guste šume, kuražno obasjavajući staračko lice. Udahnuo je svom snagom, kao da želi da sa vazduhom udahne i život, oslobodio se svih misli i lagano prepustio...
Tu, u njegovim staklastim očima, ogledao se komad najljepšeg nebeskog plavetnila...
