Retka pojava koja se u Srbiji javlja samo kada je nekome potrebna pomoć.
-Jovane, neki likovi ti komšiju ubijaju od batina u dvorištu! Idi pomozi čoveku! Zovi bar miliciju!
-Ma... Neću da se mešam, gledam ja svoja posla...
-A kada si mu čitao poštu, i tada si gledao svoja posla, jel?
Običaj majstora da se u po' posla odmakne i izdaljeg osmotri kako mu ide započeto.
Natprirodna pojava za većinu ljudi ove izopačene zemlje. Neki su probali da, u naslovu navedeni pojam, probaju da ga izvršavaju, da se bave svojim životom, ali im nije uspelo. Ja sam eto naučio greškom, svojom greškom.
Kao što sam odavno napomenuo, živim u Kovinu, malom gradu u Vojvodini, na obali Dunavi. Da znam, sada ćete svi u glas pre nego što i pošaljem ovu definiciju:
''Hahaha, gle' ga ovaj ludak... Ludnica Kovin..i sl.''
A eto, meni je ta ludnica pomogla u nečemu, veoma korisnom u životu.
Kuća mi je nedaleko od ove neuropsihijatrijske ustanove, i često prolazim pored njene ograde. I tu je uvek bila tišina, ma ni mušica se nije čula. Međutim, jednog zimskog jutra, prolazim ti ja pored ove specifične mentalno-geografske institucije i čujem iz dvorišta:
''13, 13, 13, 13, 13, 13, 13, 13, 13, 13, ... (i to svi u glas)...''
I mene je žarko zanimalo šta li je to, zbog čega svi u glas? I što baš trinaest?
I na onim zidinama, nađem ja rupu u zidu, malu, dovoljnu da mogu da navirim. I pogledam ja kroz tu rupu a posle nekoliko sekundi jedna budala, jedan ludak, psihijatrijski slučaj, provuče neki štap kroz rupu i ubode me u oko, a onda su svi unutra krenuli u glas:
''14, 14, 14, 14, 14, 14, 14, 14, 14, ...''
I tek tu mi sve beše jasno.