Prijava
  1.    

    Gospođa Hadžizdravković

    Mitska predstavnica visoke građanske klase. Savremena i sofisticiranija verzija nekadašnjih rimskih Matrona. Po nacionalnom opredeljenju stara Beograđanka, po seksualnom - udovica. Jedna od onih endemskih vrsta koje povremeno viđamo na centralnim ulicama našeg glavnog grada; tihe, ponosne i obavezno sa šeširom na glavi. Ukoliko to dozvoljava akademska penzija pokojnog gospodina Hadžizdravkovića, šešir je obligatorno šireg oboda i pravi hlad patuljastoj francuskoj pudli ili bišonu ( boja nije od preteranog značaja ) koji se - sa posebnom razdraganošću, razume se - polako ali sigurno DAVE na kratkom svilenom povodcu svoje gospodarice. Kupivši dve krempite u čuvenoj poslastičarnici ''Petković'' - kojoj se ovom prilikom zahvaljujemo na dugogodišnjoj saradnji - naša matora babuskara...pardon - GOSPODIČNA se upućuje u svoj prostrani stan sa visokom tavanicom - lociran u Hadžimilentijevoj ulici - gde će za aproksimativno jedan sat popiti šoljicu čaja ili cikorije sa poštovanom i isto tako podgrejanom ( autor misli na leš; prim.prev.) gospođom Hadžipešić. Mobilni i ostali telefoni ih neće uznemiravati u toj popodnevnoj imitaciji od života. Naime, iz više komplikovanih i jednog prostog razloga, rođena deca nikada nisu bila opcija. Voljene azaleje su jednostavno bile isuviše voljene...

    A: Dobar dan želim, gospođo Hadžizdravković!
    H: 'Bardan, profesore Isakoviću...

    B: Dobar dan, komšinice...
    H: 'Bardan, gospođo Vujović...

    C: Moje poštovanje, gospođo Hadž...
    H: 'Bardan, gospodine Mili...

    D: Teto, teto...daj neku paru, živ ti ja!
    H: 'Bardan, deco...

    E: Baba, saću silujem i tebe i kera ako ne skineš tu ogrlicu...!
    H: 'Bardan, mladiću...