Soba sveže ostavljenog momka. Roletne spušte, na stolu hrana koja nije ni pipnuta, pune pepeljare, flaše i čaše. Čak je i miris kao da je neko umro, dok se na winampu vrti muzika za umiranje.
- Gagi, digni tu roletnu i pusti malo vazduha u sobu, ovde k'o u grobnici.
- Brate... ima da se ubijem. Ne mogu više...
- Ti si već mrtav a ako ovako nastaviš, crvi će te napasti.
Paradoksalno, životno pitanje starijih generacija.
Davno sam posjetio s ocem odati godišnju počast na lokalnom groblju.
Načuli smo razgovor između starca i predstavnika groblja o prodaji grobnice.
Starac u olinjalom kožuhu i sa japankama s navučenim čarapama preko, očito namjeravajući sniziti cijenu i izazvati sažaljenje.*Predstavnik groblja: Kao što vidite, grobnica je napravljena od najkvalitetnijeg mramora, na dobroj je lokaciji, u hladu je zbog borovine, na ravnom je dijelu što je dobro jer vam se neće slijevati slivne vode i lako je za pronaći jer je taman kod znaka za područje E pa će vas rodbina lako naći.
Nije li vam gospodine, možda, izvan vaših financijskih mogućnosti ova grobnica?
Starac: Ne, nipošto, (iz pokrpane torbe vadi jednu veliku kesu, iz koje izvlači još jednu kesu, pa iz nje još jednu, pa još jednu, pa ponovo, pa još jednom; kao da babušku otvaraš; po ćalinoj i mojoj računici šest kesa), evo vam šoldi za grobnicu i 2 tisuće za vaš trud.
Predstavnik groblja: (izbečio oči) Pa gospodine, ne mogu primiti ovo.
Starac: Ne žalim novce, veoma sam vam zahvalan.
Sutra mogu u miru umrijeti.
