Prijava
  1.    

    Hipersenzitivnost Sergeja Ćetkovića

    Osećaj promene u nečijem emotivnom statusu koji retko ko poseduje, a izabrani koje, po njihovim rečima, Bog obdari ovim darom, postanu čuveni pevači balada u Srbiji.

    Najsvežiji primer posedovanja hipersenzitivnosti je Sergej Ćetković, grdosija od dva metra, čije meko srce i topli osmeh, topi pred sobom sve hladne barijere i ruši mit o Balkancima kao tvrdom i zatucanom narodu bez osećanja, jer on oseća. On se saživljava sa svima koji pate. On vodi ljubav sa svojom publikom na duhovnom nivou.

    Osećaj hipersenzitivnosti je jednom opisao kao neki dubok bol koji oseti u duši, u momentu kada neko pati i kada je ostavljen, kao i neko čudno treperenje vazduha oko njega, nakon čega odmah uzima papir i olovku, a ruka sama počinje da stvara srceparajuće reči, dok njegove suze natapaju papir po kom piše kitinjastim pisanim slovima, čineći da ta pesma dobije novu dimenziju osećajnosti koju njegova publika toliko voli kod njega.

    Međutim bol u duši nikada ne može da umine samo posle pisanja pesme, pa čim uspe da zaustavi suze, odmah počinje da pravi sendviče koje nosi napuštenoj deci, hraneći ih svojom rukom, a nakon toga na ulici nalazi malog psa lutalicu i odvodi ga kući, gde ga nahrani, okupa, pa zatim celu noć drži u krilu i mazi. Tek nakon toga bol umine i može da se ode u studio na snimanje te pesme.

    Naravno, ja ga smatram ozbiljnom pederčinom i njegova hipersenzitivnost mi opasno ide na nerve, jer iako uspem uvek jako brzo da prebacim kanal kada naletim na njegov spot, dovoljan je sekund samo da ga vidim i da poželim da mu opalim šamarčinu preko onog njegovog plačipičkastog smeškića, pa da stvarno ima razloga da plače.

    Novinarka Lajfa: Vaša nova pesma Srce mi tuguje odmah je po premijernom emitovanju zauzela prvo mesto na svim top listama. Kako uspevate uvek da iznova i iznova oduševite publiku i napravite tako divnu, uzvišenu pesmu?
    Sergej Ćetković: Izvinite zbog ovog uzdaha, ali ovako lep dan uvek izmami najlepše u meni i svima oko mene i onda moram da zastanem sa mislima sekund, da pogledam u cveće i ptice, kako bi uspostavio balans i nastavio da pričam sa vama.
    Novinarka Lajfa: Samo polako. Poznato nam je koliko ste osećajni.
    Sergej Ćetković: Hvala. Pa kako da vam kažem....čekajte. Stanite. Bol. Bol u duši. Neko negde pati. Neko tuguje. Vazduh treperi. O Bože. O Bože koliko je samo boli. Nemam papir i olovku. Moram da pobedim bol. Molim vas, dajte mi vašu ruku da je milujem. Moramo do pekare da kupimo hleb i nahranimo golubove. Moramo do Tiršove takođe. Odmah. Pomozite. Koliko samo želim ovog trenutka da usvojim neko gladno dete....
    Novinarka Lajfa: Evo vam papir i olovka. Zašto plačete Sergej?
    Sergej Ćetković: Dajte mi...šmrc....samo da počnem pesmu....Ti si bila jedina, u srcu mome, u duši mojoj. Ti si bila meni sve, a sad te nema, svako jutro, Bogu se molim...da, da, da. Malo je bolje. Smirujem se....uf....ovo je bio težak raskid negde. Mora da je đubre prevarilo. Slomio joj je srce.
    Novinarka Lajfa: Bože. Koliko snažno osećate emocije. Nije me sramota da priznam da sam pustila mali piš u gaćice sada.
    Sergej Ćetković: Onda ću ovu pesmu koju sam sada počeo da pišem, posvetiti vama. Već vidim spot. Crno-beli. Ja trčim po poljani, na poljani je simfonijski orkestar. Melodija je tužna. Devojka plače. Ja prilazim. Milujem je. Moram odmah do studija. Doviđenja.

    Definicija je napisana za Mizantrophy