U odnosu na grad gdje je hrana iz prodavnice nužno zlo, na selu je to apsolutni mast hev. Iako će ona sigurno zadugo da čami u sijenci slanine pršuta i čvaraka, negdje na polici ispod sira i kajmaka, toga u kući mora da ima.
Lako je domaćinu domaćina dočekati, komadina slanine, malo slanog sira da se želja za rakijom poveća za koji litar i pjesma se niz dolinu ori.
Nije seljaku ni zbog njega. Ljeti u baštu, uberi što ti je pod rukom, pljuni, obriši majicom i nazad na pos'o. Zimi za čakiju pa u pušnicu.
Kako dočekati onog iz grada? Onog što kraj krave nije proš'o.
Oni ti ne jedu tu seljačku hranu. Oni se hrane u prodavnici. Pa kupuje one salame,paštet, jogurte, i sve tako nešto bez masti, sa vitaminima, sve ono sa reklame. Ne vole ti da jedu ono što na reklami vidjeli nisu. Valjda je to ta neka moda. Nisam pametan. Nek jedu šta im volja, široko im polje.
A domaćin gladna gosta iz kuće ne pušta. Gdje tu bruku da doživi.
Domaćin čovjek da gosta nespreman dočeka. Jok more!
Neko bi gadno strado kad bi do te bruke došlo. Crno mu se piše, a neko zato odgovarati mora. Valjda se zna neki red u kući. Majka mu stara.
Kad se domaćin čovjek zacrveni, to na dobro izaći ne može.
:negdje u maksiju:
Dušanka: Milutine, oću uzmem ovu salamu? U kući ostalo još zeru, kad su onomad dolazili oni Markovi drugari sve se pojelo.
Milutin: Što me to pitaš nesrećo jedna! I nemoj mi tu jeftinu, uzmi ovu! Vidi se po njoj da je kvalitetna, a i cijena joj govroi da valja.
Dušanka: Ih Milutine, pa gdje to da valja. Ko zna šta su sve u nju stavljali.
Milutin: Dobro te! Šta ti znaš šta se u gradu jede. Baš ova je bila juče na reklami. Ti natrapaj još tih kojekakvih gluposti i stani u red. Ja te čekam u kafani preko puta.
