Prijava
  1.    

    hrišćanstvo

    Definicija za koju ću dobiti najveći broj minusa, ne zato što nije istinita, već naprotiv, zato što je njena svrha da odstrani neke klasične zablude, pogotovo ako čitate ovo sa emocijama, sa vezivanjem za tradiciju, jer onda je teško prihvatiti istinu, tj. i teološke i istorijske podatke. Nije cilj pričati o pokvarenosti sveštenstva, jok, tu se nema šta pričati. Ovo je čisto sa teološko istorijskog aspekta. Pa da počnem: Dijeli se na dvije faze, rano hrišćanstvo, ili što volim reći pravo hrišćanstvo, i na hrišćanstvo koje počinje sa vaseljenskim saborima koje bi mogli nazvati neohrišćanstvo. U ranom hrišćanstvu su hrišćanstvo slavili na razne načine različiti pravci. Tada su se koristila sva poznata jevanđelja, tj. ne samo četiri koja je neohrišćanska crkva prihvatila jer su njoj odgovarala. Nestanak takvog hrišćanstva formalno je otpočeo 325. godine na prvom vaseljenskom saboru. Zašto? Zato što od tada ne vrijedi riječ Isusova, nego riječ crkve. Od tada se sveštenstvo dogovara, naglašavam tu riječ, šta će da bude hrišćanstvo. To je kao da su se dogovarali oko toga koliko je dva i dva, ali ne na osnovu logike, nego na osnovu interesa. To ću uskoro da pokažem. Znači, logika nam nalaže, da čim se čovjek umiješa u božanska pitanja, prava, izvorna vjera nestaje, jer ljudi jednostavno nisu legitimni da raspravljaju o nečemu što je nemoguće saznati. Od te neohrišćanske crkve prvo se odvajaju orijentalne crkve, zatim dolazi do raskola između ovog preostalog dijela na pravoslavne i rimokatolike. Ta podjela je ništa više nego politička podjela, kao što je i sama neohrišćanska crkva politička, a ne Božja, hrišćanska organizacija. Kasnije se od rimokatolika odvajaju protestanti. Mogli bismo reći, da su u neku ruku protestanti najbliži izvornom hrišćanstvu iz jednog očitog razloga: oni koriste sveto pismo kao jedini legitiman izvor hrišćanstva, logično. Kao što rekoh, hrišćanstvo nastaje na dogovoru, iako je i samo sveto pismo nastalo na osnovu dogovora crkve, i time pravo hrišćanstvo nestaje, tumačenje hrišćanstva samo po njemu je najlogičnije i istini najpribližnije rješenje, jer ne mogu, kao što rekoh, ljudi da raspravljaju oko toga šta je vjera. Isus nam je rekao kako bi trebali da postupamo, to stoji, dalje nema, sveštenici za to nisu nadležni, ne mogu oni po logici stvari da budu u hrišćanstvu veći faktori od Isusa, barem teoretski. u praksi je drugačije. A sad da počnem sa argumentima, nabrojaću samo nekoliko:
    1. Sveci - za svece u svetom pismu ne postoji osnova. Sveci se pominju tek na par mjesta ali ne onako kako to tumači crkva, kao posrednici između Boga i čovjeka, jer to hrišćanstvo strogo zabranjuje. Sveci se na tim mjestima spominju kao svi ljudi, pripadnici Isusove crkve. Stoga sveci nisu legitimni po hrišćanstvu, ali zato postoje u pravoslavlju i rimokatoličanstvu, ne i protestantizmu.
    2. Univerzalni karakter - svi ljudi su jednaki, stoga jedina ispravna stvar kod rimokatoličke crkve je upravo jer je katolička (saborna, univerzalna). Pravoslavne crkve se dijele po nacionalnim granicama, što je, naravno, nelogično, jer je nacionalizam suprotan hrišćanstvu.
    3. Pričešće - to pravoslavni, za razliku od ostalih, obavljaju pravilno, jer pričešćuju i krvlju i tijelom Isusovim, kao što stoji u svetom pismu. Rimokatolici to opravdavaju činjenicom da se u pismu spominje samo da su se apostoli pričešćivali i jednim i drugim, pa onda samo rk sveštenstvo ima tu čast. Naravno, između sveštenstva i vjernika nema razlike, jer za to ne postoji logička osnova.
    4. Srpski primjer: slava - i ptice na grani znaju da je slava običaj kojim su stari Sloveni poštovali svoje bogove. Arhiepiskop Sava je slavu transformisao u hrišćanski običaj da bi ostatke paganstva konvertoao u hrišćanstvo na veoma suptilan način. U zamjenu za pojedinog boga dodijeljen je svetac (za kojeg, kao što rekoh, ne postoji logička osnova), pa tako od Peruna, boga groma, postaje sveti Ilija nazvan, gle čuda, "Gromovnik", ili od Svetovida, nastaje, sveti Vito (da, da, Srbi najviše poštuju ovog Sicilijanca zbog jezičke sličnosti). Najzanimljivija stvar je što, Srbi, kako tada, tako i sada, još uvijek ne popuštaju hrišćanstvu. Nećete nikad čuti da Srbin psuje sveca, ali zato Boga psuje svako malo dijete. Jeste se zapitali ikad zašto? ;)To antihrišćanstvo je sadržano u samoj srpskoj svijesti kroz tradiciju, i jedna od najvećih ironija, Srbi misle da brane ime Isusovo, a zapravo kroz pravoslavnu tradiciju, oni nose velike bogohulničke ideje očuvanjem svoje paganske tradicije.
    5. Bezbroj drugih stvari, koje mi se sad ne daju kucati, al samo nešto sitno: prozivanje imena u crkvi ljudi koji su darovali pare - apsolutno suprotno Isusovim riječima, da parafraziram "Ko daruje tajno, otas će njegov da mu plati javno." (Nemam trenutno sveto pismo uz sebe da citiram). Znači ako daješ, ne smiješ nikad dopustiti da neko vidi, a kamoli još da te hvale zbog toga. Onda ikonoborstvo, jedno od najvećih bogohuljenja, jer na neki način se protivi i trećoj Božjoj zapovijesti. Onda veličine svijeća, koje dijele elitiste i pučanstvo, egoiste od hrišćana. Onda oni običaji: pola godine, godina, bla bla, ma ljudi: čovjek kad umre, duša mu odlazi, sudi mu se, nema trt-mrt. Isus sam napominje da nakon smrti se više ništa ne može promijeniti, jer za promjenu služi život. Kad umreš, nikakva sahrana, nit para popu, nit svijeća, nit cvijeće neće pomoći. Osoba je na osnovu djela iz života otišla u raj ili pakao, tu dalje nema. Tu nam ne treba čak ni poznavanje pisma ni istorije, već sama logika.
    Zatim slavljenje Isusovog rođenja. Tu rimokatolici pravilno rade, jer je julijanski kalendar nepravilan, ima grešku zbog koje se svake 128 godine pomjera za jedan dan, tako da će za stotinjak godina srpsko-pravoslavni (jer ne slave svi pravoslavci po jul.) božić biti osmog januara. Zato po gregorijanskom postoji prestupna godina da to nadoknadi. Zatim, sam datum izračunavanja Isusovog rođenja je sumnjiv: po jevrejskoj tradiciji veliki proroci umiru na dan začeća. Znači ako na vaskrs dodamo 9 mjeseci, dobijemo 25 decembar. ;) A i pored toga, 25 decembar je bio dan na koji se u rimu od 274 slavi Sol Invictus, dan sunca neosvojivog, tj. boga sunca. Ali uprkos tome, postoje podaci koji govore da se 40-50 godina prije toga božić slavio 25. tako da to ne bi mogli uzimati kao nešto bitno, osim za teoriju zavjere. Ono za što je bitan taj dan boga Sunca nepobjedivog, je što je to zvanična vjera rimskog carstva od navedene godine, pa do 325. 321. Konstantin proglašava nedelju neradnim danom. Sekte kao što su adventisti pravilno slave, nasuprot denominacijama, od zalaska sunca u petak, pa do zalaska u subotu, kao sedmi dan, dan na koji je Bog zapovijedio da se ne radi. Tako su slavili i rani hrišćani, a razlog prelaska na nedelju je bio jer je Isus vaskrsao na taj dan, pa je to postao Dan Gospodnji. Ali naravno, to nije pravilno, jer bogohulimo jer radimo subotom, koja treba biti neradna, a ne nedelja. Iako je to neosporivo, to se, radi reda, da primijetiti i na malim primjerima kao što je dan "srijeda", što bi značilo da je nedelja prvi dan sedmice.

    Ali pošto mi se ne da kucati više - a požaliću, ne vjerujte crkvi jer laže, pročitajte sveto pismo i sami ćete naći na desetine, i više zamjerki, a prihvatićete ih ako zaista želite da budete hrišćani, i odbacićete tradicionalne dogme. Ako pitate sveštenika što je to tako, odgovoriće vam da je to tako u tradiciji, da je to crkva odlučila, ali stvar je u tome da crkva nema moć da odlučuje o božanskim stvarima, kao što ni skupština jednog grada ne može da izmijeni ustav države. Vjerujte istorijskim podacima, svetom pismu, i svom zdravom razumu - logici, i ne dajte da vam pune glave glupostima. I gledajte na stvari koliko toliko objektivnije, a ne emocionalno. Mada bezveze govorim kad ću dobiti od iracionalista izlive bijesa i nemogućnosti prihvatanja istine, nekritičkog ocjenjivanja i vrijeđanja..tj. ako ijedan od njih ovo pročita.

  2.    

    hrišćanstvo

    danas jedini legalan način za poslovanje bez poreza i finansijske.

  3.    

    hrišćanstvo

    Mnogo dobar biznis.

  4.    

    hrišćanstvo

    Licemerna religija u kojoj je sustina da ,ako si siromasan,tvoja je duznost da pustis da te jebe ko stigne,a bog ce te nagraditi posle smrti,a ako si bogat ,mozes da radis sta ti je volja,platis oprost i ides u raj.Kao i svaka religija ,hriscanstvo je iskljucivo i zato je pogresno.Crkve su banke,samo u njima nema povracaja novca i sve se vrti oko novca,moci i uticaja.Religija je najbolji biznis,popovi su pastiri,a narod stoka

  5.    

    Hrišćanstvo

    Pravilno verovanje u ideju, ljubav i oproštaj koje je izopačeno vremenom i pohlepom , te je bezgraničnom ambicijom bezobzirnih ljudi postalo svoja suprotnost u ogledalu ljudskih srca. Već od vladavine Konstantinove, hrišćanstvo je težilo da se svojih neprijatelja oslobodi pre mačem nego duhovnim prosvetljenjem, i kasnije, u mračno doba Teodosijevom, paklenim ognjem dokaže da je jedina prava i ispravna vera, jedina uzda pod kojom će svo čovečanstvo dostići svoj zenit, čiji će sledbenici posle smrti moći da koračaju beskrajnim rajskim poljima, ali samo ako poštuju i budu pokorni oholim voljama svojih sujetnih i taštih gospodara. Učenje koje je proisteklo iz prvobitnih reči Njegovih, postalo je čista negacija i u kontradiktornosti je sa tim rečima čovekoljubca. Učenje to prepuno je nelogičnosti i nerazumljivih paganskih rituala, uvedenih da bi se hrišćanstvo lakše nametalo drugih narodima. Postavljanjem najobičnijeg pitanja,koje počiva na zdravom razumu, hrišćanskom svešteniku, posredniku između Boga i čoveka, dobiće se gotovo sigurno odgovor da vera ne može da se spozna razumom, već srcem i duhom (ili u gorem slučaju kletva zbog bogohuljenja i preteće obećanje večnih muka). Na kraju, zbog te nemoći sveštenika da odgovore , sve se svodi na Kantovo ,,sapere aude".
    Krv Njegova nije bila prolivena da bi na čelo crkve Njegove, te najsnažnije stene vere, seo vekovima kasnije Aleksandar VI. Krv Njegova prolivena je za čoveka i njegovu slobodu, za uzdizanje i veličanstveno buđenje tog uspavanog bića. Sramota je i šteta strašna što su mnogi iz tog stada pali na ispitu duše svoje i postali gladni vukovi.

    Poslednji hrišćanin umro je na krstu.- Fridrih Niče
    Ti hoćeš da ideš u svet, i ideš golih šaka, sa nekim zavetom slobode, koji ljudi, u svojoj prostoti i urođenoj tuposti, ne mogu shvatiti, i kojega se oni boje i straše - jer ništa i nikada nije bilo za čoveka i čovečansko društvo nesnosnije, od slobode!...
    Jesmo li bili u pravu, učeći i radeći tako, kaži mi? Zar nismo voleli čovečanstvo kad smo tako smireno priznali njegovu slabost i nemoć; kad smo sa ljubavlju olakšali njegov teret, i kad smo odobrili njegovoj nemoćnoj prirodi da makar i greši... I što si ti sad došao da nam smetaš? I što ćuteći gledaš u mene krotkim očima Svojim? Razljuti se! Ja neću Tvoje ljubavi, stoga što i ja tebe ne volim! I šta imam da krijem od Tebe? Zar ne znam sa kim govorim? Ono što imam da Ti kažem, sve Ti je već poznatom, ja to čitam u očima tvojim. I zar ću ja sakriti od Tebe tajnu našu ? Možda Ti baš hoćeš da je čuješ iz ustra mojih ? E pa evo Ti, čuj je: mi nismo s Tobom, nego s njim, eto ti naše tajne! Mi već odavno nismo s Tobom, nego s njim; već osam vekova. Ravno pre osam vekova uzeli smo ono što si ti odbacio, onaj poslednji dar koji Ti je on nudio kad Ti je ono pokazao sva carstva zemaljska: mi smo uzeli od njega Rim i mač ćesarov, i objavili smo sebe za careve zemaljske, za careve jedine, premnda nam sve do sada još nije pošlo za rukom da dovedemo naše delo do potpunog svršetka. Ali ko je kriv? O, naše delo naše je neprestano samo u početku, ali bar je počelo.
    Dugo će se još čekati na završetak tog dela, i mnoga će zemlja za to vreme prepatiti, ali mi ćemo svoj cilj postići, i bićemo ćesari, i onda ćemo misliti o sveopštoj sreći ljudskoj.A Ti si mogao već tada uzeti mač ćesarov. Zašto si odbacio taj poslednji dar? Da si primio taj treći savet moćnoga duha, Ti bi stvorio bio sve što čovek na zemlji traži: dao bi mu: pred kim da se klanja, kome savest svoju da otkrije, i na koji način da se najzad svi ljudi ujedine u jedan opšti i jednodušni mravinjak.- Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ,,Braća Karamazovi"