Pojam igra staklenih perli ima svoju istorijsku interpretaciju, međutim mnogo poznatija po kultnom istoimenom Hesseovom romanu. Ona u osnovi označava igru, koju su u 18. vijeku igrali intelektualci, a koja ja na početku služila kao duhovit način vježbanja pamćenja i improvizacije, uglavnom kompozirora, koji su stvarali svoja djela i svirača koji su trebali da zapamte obimne notne zapise simfonija, opera, etida itd... Ova specifična kombinacija matematike i muzike čovjeka treba da navede na različite meditacije i uživljavanja u sopstveni duh. Igra je kroz nekoliko decenija izgubila omiljenost kod muzičara, već je svojom domišljatošću i kombinacijama zadivila matematičare, i nauku koja je tada bila u usponu. O načinu igre neću govoriti, jer nije toliko ni bitan.
Međutim, njena stvarna istorijska pozadina je uglavnom nepoznata, dosta je poznatija njena fikcija i njeno značenje koje joj daje genijalni Hesse. Kroz Jozefa Knehta, muzički izvrsno nadarenog dječaka, koji je Igru doveo do savršenstva, postavši najzad Magistar igre staklenih perli, sve dok u jednom momentu, samovoljno i naizgled neogovorno ne odluči da napusti i jedno i drugo da bi se posvetio običnom vaspitačkom pozivu. Ovaj čin, naizgled paradoksalno postavlja mnoga važna pitanja poput: Da li čovjek može da se ogradi od ovozemaljskog, da li može da ''zaobiđe'' bar na trenutke svakodnevicu i njene muke, i bavi se neprolaznim istinama, i da li je tehnilogija, stvorena od duha Frankeštajn koji će ubiti svog tvorca. Veoma važna pitanja, složićemo se, ali nažalost, roman ne daje odgovore. Ova mala digresija je napravljena da bi se što bolje dočarao smisao ovog izraza.
Naime, besmislenost ovog čina, kao i samog djela kao ''tražalačkog'' koji ne daje odgovore, ali kultnog jer ostavlja plodonosni muk, ogledava se jer Kneht nakon što bira pedagoško služenje, svijetu istine i duha odaje počast i okončava život časno u hladnim jezerskim dubinama. Knehtova ponosna smrt kruna je tragalačkog života: simbol opiranja dehumanizaciji u savremenim uslovima.
Igrača staklenih perli ima i u savremenom svijetu, uglavnom su to natprosječni intelekti. U potrazi za izgubljenim duhom, u potrazi za unutrašnjim svijetom i skladom u njemu padaju pod pritiskom svakodnevice i tehnologije (može li se iko totalno ograditi od istih?!) da bi na kraju istom dali otpor i gađenje. Nećete ih primjetiti jer su tihi i neprimjetni običnom čovjeku, ali kada zasijaju u svojoj genijalnost, zasijaju najjače i svijetle vijekovima, nekad i vječno. U ovu grupu spada većina naučnika i drugih velikih umova, tihih radnika za čije se ima sazna obično kada umru, međutim ima ih mnogo i među običnom intelektualnom elitom. Onaj koji nikada ne zasija i ne uradi ništa značajno, je ostao vječito nepopravljvi romantik, nezadovoljni buntovnik, tražilac puta i rješenja, melahnolični očajnik.
Mislim da svi znamo barem jednog Igrača.
