Jedno od dva standardna narječja srpskog jezika i takođe standardno narječje hrvatskog i bosanskog jezika. Inače, ijekavski je narječje kojim se govori u istočnohercegovačkom dijalektu koji je uzet kao osnova srpskog književnog jezika. Mnogi srpski pisci su pisali na ijekavskom, uključujući i glavnog jezičkog reformatora Vuka Karadžića.
Svako poistovijećivanje ijekavskog sa hrvatskim je čista glupost. Ijekavski je hrvatski samo onda kada njime govore Hrvati. "Lijepo kazalište" je hrvatska sintagma, dok su i "lepo pozorište" i "lijepo pozorište" srpske.
Naravno, ovo je sve sa zvaničnog i sociolingvističkog stanovišta, a suštinski to je sve jedan jezik. Ipak, ovakva definicija je neophodna, jer se isuviše često ijekavski izjednačava sa hrvatskim, što je naravno greška, i ispravljanje te greške je moj jedini motiv pri pisanju ove definicije.
Još hoću da napomenem i to da kada je standardizovan srpski jezik, ijekavski je bio jedini zvanični izgovor, jer se u istočnohercegovačkom dijalektu govori ijekavskim. Tek je kasnije ozvaničen i ekavski, jer Beograd i veći dio Srbije pripadaju ekavskom izgovoru.
Bilo bi apsurdno zalagati se za iskorijenjivanje ijekavskog, jer nisu Srbi samo u Srbiji, ima Srba dosta i u Crnoj Gori, Hrvatskoj i 1.400.000 u Republici Srpskoj i svi oni govore ijekavskim. U Republici Srpskoj su dnevne novine, radio, televizija i svi zvanični dokumenti na srpskom jeziku ijekavskog izgovora.
