Život ga nije mazio. Od malih nogu gledao je mater kako mu se jebe s kim god stigne za kutiju sarajevske Drine, a ćale mu je bio psihopata koji ga je često udarao i do jutra se opijao po gradskim kafanama vucarajući se sa jeftinim kurvama iz provincije. A on je bio fino dijete koje je imalo svoje snove. Igrati jednog dana za Milan ili imati neki dobar posao u inostranstvu, steći neko ime, biti neko i nešto. Volio je da se igra napolju sa ortacima, život provodio na betonu gradskih ulica i gledao život boema. Nije htio da bude poput njih, bojao se toga.
A onda dođoše godine puberteta, marihuana se rasturala po partijima.
"Povuci jedan dim, neće ti ništa biti", bile su riječi njegovih "drugova". Dim po dim, džoja za džojom, pređe u naviku. Opsesija. Opijum koji moraš imati svaki dan. Nemaš para? Ukradi.
Fini dječak iz sokaka postaje ruglo ulice, nevini dječak pretvorio se u narkomana. Ćoman Drogić postaje poznati hašišar. A urbana raja takve voli. Danas si nenormalan ako ne variš, ispao si iz trenda zato što odbijaš porok.
Svima jednom dođe iz guzice u glavu. Ćoman zalazi u godine, dobiva sina sa ženom iz trećeg braka koji ubrzo postaje nalik na oca. Jabuka ne pada daleko od stabla. Svim silama se bori da on ne bude poput njega, da ostvari lijep život, ali ne ide. Mali je već duboko zaglibio. Ćoman često ide do Dunava, gleda u rijeku. Žali za izgubljenim danima, za izgubljenim snovima i svojim jaranima, smije se, a najrađe bi plak'o. Sve je uhak'o. Rijeka pjenu na obalu izbacuje, postaje joj muka, ali ne može da izbaci sve gadosti koje je primila.
