Prijava
  1.    

    K'o isprana džezva

    Slikovit opis najslabije i, ujedno, najlošije kafe koju ste ikada bili u prilici da spustite niz sopstveno grlo. Blatnjavi napitak bljutavog ukusa koji će vas pre naterati da bacite peglu nego što će vas ujutru odšlogirati i osposobiti za novi radni dan. Nezaboravna tečna kreacija kafe-kuvarica koje su svoju trovačku karijeru gradile u onim mnogoljudnim firmama/preduzećima/ustanovama čiji direktori nisu previše marili za radnu aktivnost svojih zaposlenih a i ti skupi švedski aparati za kafu se nisu baš idealno uklapali u planirane troškove plaćanja mini-valova plavokosim im ljubavnicama ( između ostalih tačaka budžeta; prim.prev.). Ustvari, najbolje su prolazili oni koji su tog dana uspevali prvi da dođu na pos'o. Svi posle njih su završavali kao kolateralne štete "vreme je ograničavajući faktor" faktora koji se ogledao u vidu bezosećajnog serviranja bednih ostataka prve jebene ture u šoljice oivičene - o, okrutnosti li - plavom linijom. Doduše, ta ekonomičnost pri trošenju suvih zaliha "crnog napitka", svakako je nailazila na opšte odobravanje kod gorepomenutih direktora ( a u vezi sa gorepomenutim budžetom ) ali i otvarala mogućnosti brojnih privatizovanja neiskorišćenih pakovanja u lične, da ne kažem, domestikalne svrhe.

    S druge strane, ako ste se ikada zapitali kako je to biti prosvetni radnik u jednoj, na primer, osnovnoj ili srednjoj školi - bilo bi uljudno da pod hitno zaboravite na tu ideju. Jer, pravo je čudo da pomenuti nisu i ranije otišli u pizdu materinu kada pored svog pretrpljenog stresa na predavanjima, sednicama i sastancima ( sa isto tako poludelim kolegama i roditeljima ) ne dobijaju ni potrebnu dnevnu dozu kofeina koja bi im pomogla da te događaje i moždano i digestivno procesuiraju ( jebem, zar ne? ).

    Ipak, mene lično najveća jeza prođe kada gledam neku od jebenih Pavićevih serija i čujem ono čuveno "Je l' može kafica?" pitanje. Setim se onda i firme gde je keva pre šurnaest godina robovala i ličnih pribora za kafu koji je svaki zaposleni, pa i ona, imao u svom stolu, ormariću, tašni. Setim i svoje bivše razredne ( pozdrav ovom prilikom ) kako je palila jednu za drugom samo da bi sprala taj gadan ukus u ustima sa velikog odmora. Zatim je obično slala nekog štrebera da joj donese jednu gorču iz kafane "Fontana" i posle ispijene iste nekako uvek bila čudno dobre volje. Jebiga. Snalazio se ko je kako umeo i znao, samo da nekako pregura taj dan. I jebeno ispiranje džezvi. A eto, mi danas pijemo espresa, kapućina, late-makijata, pičke materine. Nekad su se ljudi baš patili oko ovih danas jednostavnih stvari...

    - Kelner?
    - Izvolite, gospodine...
    - Kakva ti je ovo kafa, bre?
    - Turska, srednja, s jednom kockom šećera. Takvu ste i tražili...
    - Deder, srkni malo...
    - Ne bih smeo na radnom mestu...
    - SRKNI, rekoh...
    - :srk: Uh, ovaj, oprostite, molim Vas...Znate, imamo novu kafe-kuvaricu i...
    - Da nije kojim slučajem došla iz nekog propalog preduzeća?
    - Jao, jeste, kako ste znali...