Prijava
  1.    

    Kad onaj u parku baci bombu

    Opšte je poznato da smo mi kao narod u poslednjih jedno sto, sto pedeset godina imali jako burnu istoriju u kojoj smo manje-više konstantno ratovali protiv skoro svih naroda u bližoj i daljoj okolini, pa stoga imamo i masu spomenika u maltene svakom gradu, nekog našeg junaka kako baca bombu i naravno većina tih spomenika se nalazi u nekom parku.

    Ti spomenici bi trebali uvek da nas podsećaju na događaje koje su naši preci, a i mi sami preživeli u skorijoj ili daljoj istoriji, kao i da nas podsećaju na junaka čiju hrabrost i žrtvu treba pamtiti dokle god postojimo i prenositi na nove generacije.

    Naravno, vickasti i jezički inovativni kakvi jesmo, pored tih standardnih namena, ovakvi spomenici nama služe i da izrazimo nešto što se nikada neće dogoditi, jer davno je utvrđeno da se spomenici ne pomeraju sami od sebe tako da tu bombu sigurno nikada neće baciti.

    - Daj pičke. Ej ti, ti, šta se praviš gluva, daj malo pičke, znam da imaš.
    - Skloni se od mene.
    - A daj samo da ubodem koji put.
    - Rekla sam beži.
    - Samo liz jedan, ajde.
    - Ne može.
    - Griz?
    - Znaš kad ću da ti dam pičke?
    - Opaaa kad?
    - Kad onaj u parku baci bombu. Otpišaj.
    -----------------------------------------------------------------------------------
    - Ja sam siguran da ćemo mi ući u Evropsku Uniju već dve 'iljade šesnajste godine.
    - Ma važi. Znaš kad ćemo mi ući u Uniju?
    - Kad?
    - Kad onaj Boško Buha tamo u parku baci bombu.
    ------------------------------------------------------------------------------------
    - Izvinite kada stiže voz iz Niša?
    - Je l' vidite onaj spomenik tamo u parku, Mirko i Slavko kako se spremaju da bace bombe?
    - Vidim. Kakve to ima veze sa vozom?
    - E pa dolazi voz čim ih oni bace.