Ne volim zimu. Ruke mi se lede kao da ne primaju krv, na smalaksalu dušu se obavije neka mrena i tugaljivo, sjetno nebo kao da hoće da se sruči na mene. Ne volim ni jesen, šarenoliku i podmuklu. Hladan vjetar odere mi radost sa lica, sloj po sloj...
Ljeto, ah ljeto. Zamiriše probuđena zemlja, nebo se razvije u beskonačnost i probude se najtananiji damri u čovjeku. Završi se škola, razlete se dječji osmjesi svuda po sokacima i podsjete me na ljeta, ona prava ljeta mog djetinjstva. Onda kada sam čuvao bezbrižnost u džepovima prljavih pantalona, iskru slobode u hodu i čitavu jednu vasionu u grudima. Čitav svijet bio je tu, pod nogama, magičan i napravljen samo za mene.
Danas volim ljeto više nego ikada. I u svaku zimu zamišljam ljeto, ispunjeno i čisto, najljepše do sada. Svaki put kada me oduzme tugaljivost i nemirna sjeta, odagnam misli, sanjajući ljeto. Sve će biti ljepše kada me ogrije sunce - govorim sam sebi. I smišljam planove, zamijesim iluzije umornim sinapsama i smirim se. Ih, kada dođe ljeto...
Dođe i ljeto, dovuče se na usijanim kočijama i zagospodari brdima. I ne radim ništa, ne mičem se. Stojim tu, kao ukopan pred svim blagostanjima kojima me obasipa, puštajući da mi najljepša četvrtina mog života prolazi bez cilja. Sakrijem se u sjenke sopstvene bezidejnosti i nerada, ne uživam, ne živim. Ipak, sanjam ona ljeta, dječja i nevina, ispunjavajući svakodnevnicu prašnjavim uspomenama i odsanjanim snovima. Tako, novo ljeto se provuče kraj mene, a da to nisam ni shvatio. Tek onda, kada se prošara nebo i šuma zazlati, shvatam da je najljepše prošlo, i da je još jedan raspust moga života, nepovratno izgubljen.
Takav sam. Moje zime su moje tuge. A ljeto, ma koliko da ga volim, uvijek učinim da besciljno prođe, puštajuću ga da odleti dole, daleko, na jug...
Definicija je pisana za takmičenje "Pačija škola".
Ovo ljeto je, kao i svako drugo u Zelenom viru, jugoistočnom predgrađu ljepotice na Vrbasu, Banja Luke, sa sobom nosilo nešto nesvakidašnje i za laike, koji nisu upoznati sa magičnom aurom ovog naselja, nešto čudno. Ja sam, sa svojim psom - mješancem šarplaninca i neke lokalne droljetine -, Kajzerom, sa žarom posmatrao zbivanja u naselju jer mi je polaganje ispita u septembarskom ispitnom roku i dalje prioritet te balkon nisam ovog ljeta jedan jedini put napustio, što zbog ljepote učenja na ležaljci, što zbog toga što su me moji zazidali na njemu.
Okolna sela grada žude za seoskim uređenjem kakvo Zeleni vir ima: kulturološki stadijum sela dosegao je visine stare Grčke, a upravljački sistem preuzet je od Rimljana i, kako to već oduvijek ovdje biva, podignut je na mnogo veći nivo. Kao što sam u uvodnom pasusu napomenuo, ovo ljeto je, kao i svih stotinu prethodnih, koliko ih starina Drago pamti, bilo burno: Tijanina kafana bila je sjatište profesionalno nastrojenih ali amaterski potkovanih igrača Bele koji su nemilice u kasu lokalne kafane ubacivali novac stečen prodajom brda i dolina ostavljenih u naslijeđe; Lika Rizik tutnjao je svojim Kadetom pored plaže, gazeći i po par puta dnevno krhke nožice neuhranjenog miljenika sela, obične crne džukele od milja nazvane Kane Korzo; na glavnoj plaži zbijale su se šale na račun mokre Vrbanje koja je uprkos tabli koja označava zabranu kupanja opet bila puna plivača i ribara.
Ali, jedne nedelje gospodnje, iz lijeve obale rijeke, tik pored kamena-skakaonice Samarića, krenula je da izvire nafta. Gosti plaže su hladnokrvno pogledali u vonabi Vezuv i već su znali šta im je činiti - naručili su sebi hranu i piće, zauzeli mjesta na tribinama koloseuma što datira od pamtivjeka i strpljivo su čekali početak prvog čina. Istog trena je par kmetova krenulo da kopa po svojim telefonskim imenicima tražeći brojeve vrhovnih činovnika u selu: Prsana, Tekuna i Kurcana. Nedugo zatim ova trojica se pojaviše na plaži te sazvaše koncil. U hodu se odlučilo da bude pozvan Gugo, lokalni majstor za sve i svja; da se koncil održi na Latinskom, jer Kurcan zbog saobraćajne nesreće koju je imao uoči Božića zaboravi pričati Aramejski; mali Kurić, sin Kuretov, otišao je do prašnjavog tavana svoje kuće, izvukao nezvanično prvi broj ''Burde'', vratio se u kočiju i stameni konji odveli su ga do Jelke, lokalne krojačice koja je sašila odjeću za koncil koji je, po donošenju te oblaćenju odjeće i isusovki na Prsana, Tekuna i Kurcana mogao da počne.
Satima se odlučivalo o sudbini nafte koja je, što se kraj koncila približavao, sve više i više prštala u visine i po Samariću, odakle je kasnije odlazila u Vrbas i izazivala čuđenje u očima kupača na ušću Vrbanje i Vrbasa. Kurcan je u međuvremenu, na svu sreću ostalih prisutnih zaspao. Na svu sreću, da, jer je i njegovo znanje Latinskog, kao što narod može da posvjedoči, izgleda izlapilo. Tekunovi prijedlozi bili su sve samo ne prihvatljivi: tražio je da se tok nafte preusmjeri do Incela koji bi se jedino tako mogao dići iz pepela i povratiti sebi staru slavu. Kada Prsan, kao ni Kurcan, nisu prihvatili taj prijedlog, predložio je da se nađe Sequoia Giganteum te da se začepi izvor nafte. Prsan je uzeo dasku od palube, palube od dasaka i slomio ju je od Tekunovu glavu, na šta je masa uzvratila gromoglasnim aplauzom.
Čekalo se na Prsana. Prsan je čekao da ostali završe. Ostali su završili. Prsan je dočekao i, kao i svaki pravi vođa, stavio je na snagu konkretan prijedlog, zahtjev a kasnije i zadatak za Gugu, majstora za sve i svja, da iskopa kanal do Sirije i namami Ameriku na rat sa Sirijcima zbog crnog zlata a samim tim da je odvrati od našeg predivnog naselja. Opet je, kao i uvijek, ispao čovjek. Taktički je odigrao za raju i, zahvaljujući njemu, svi mi ćemo, akobogda, dočekati sledeće ljeto u zdravlju i veselju u Zelenom viru.
Definicija napisana za pačiju školu.
