U svakom manjem mjestu, u nekom njegovom skrivenom kutku, obično živi osoba, svima nam poznata, karikatura, zaštitno lice grada. Vječiti alkoholičar, bivši ratni heroj, genijalac sa nekoliko fakulteta koji je skrenuo od brojeva i slova, bogataš koga je sudbina izigrala i ostavila bez cvonjka...Ili neko drugi, skrenut sa društvenih margina, otjeran u sjenke ljudske bezosjećajnosti.
Danas živi tu, blizu svima nama, rijetko ko zna gdje i kako. Neki ga u prolazu pozdrave, neki mu se nasmiju, neki ga sa slašću i prezrivo bocnu tamo gdje ga najviše boli, djeca ga obično gađaju čim stignu. U ritama, neobrijan i neokupan, on muči svoj život, bez cilja traži utjehu u smrdljivoj rakiještini, priča nepovezano o stvarima koje nikoga ne interesuju. O njegovoj sudbini pričaju se različite priče. Sam, a svačiji.
A onda, jednog ledenog decembarskog jutra, pronađu ga mrtvog, negdje među smetovima koji su te godine bili viši nego ikada. Sa flašom najgore rakije i osmjehom na usnama. Gradić će pričati o njemu nekoliko dana, svi će ga se sjećati, neki će se kajati što mu nisu makar malo pomogli i posvetili više pažnje. Takvo je ljudsko srce, jebiga. Iskreno se sažali na nekoga tek kada umre.
A onda, kao i sve ostalo, ljudi će ga zaboraviti, okrenuti se svojim mnogobrojnim problemima i nedaćama. Ostaće samo legenda, misao, i maglovito sjećanje koje će se vratiti jedino onda kada napadaju novi, metarski snijegovi...
