Prijava
  1.    

    Kejt i Leopold

    Ovo nije jedna od onih definicija koja će vas pošteno sludeti i zamutiti vam pamet, jednostavno nemam dovoljno iluzije u rukavu za tako nešto. Ne mogu izvesti da se pred vašim očima slova preobrate u kamile i prikažu jedan od pustnjskih karavana ili gomilu crnih robova na čijim su plećima nicali gradovi. U mojom moći nije da razapnem vašarske šatre, naslikam pijane cigane koji živote prodaju u bescenje i decu davno zaboravljenu od svih. Ne mogu ni kao u jednoj od onih bajki sa šibicama, pred vašim očima stvoriti jedan potpuno drugačiji svet, koji će vas zaokupiti i lišiti razuma. Takođe ne bih voleo da se preterano dotičem samog filma. Na IMDb-u je ocenjen sa skromnih 6.2, dobio je gomilu negativnih kritika od ljudi koji čvrsto stoje na zemlji i ne veruju u stvari koje se ne slažu sa razumom, čak su i oni skloniji sanjarenju osporili ljubav kao dovoljan motiv za krupan svemirski haos. Jedino na šta bih voleo ukazati ovom prilikom, jeste da svetu opasno fali makar mrvica ludosti.
    Čini se kao pravi trenutak da spomenem kako sam određeni deo života proveo u Parizu, gde su slikari lakim potezima četkica menjali izgled lokalnih fasada ili da sam kampovao na Himalajima gde sam u trenucima dokolice igrao šah sa usamljenim Jetijem i dosta dobro odigrao Philidorovu odbranu. Ma daleko od svega toga. Udaljene krajeve sam uglavnom viđao samo na razglednicama, ponešto naslutio iz putopisa Marka Pola ili jedne od onih slikovitih emisija. Ono što svakodnevno viđam je daleko bezbojnije od svega toga. Brakove koji opstaju po trideset ili četrdeset godina, zasnovani pretežno na navici, ljude koji se zadovoljavaju nedeljnom kupovinom namirnica i čajem koji će podeliti sa prijateljima za vikend. Ponekad dopuste sebi odlazak u pozorište, unapred se izvestivši o sadržaju predstave, jer ne trpe bilo kakav vid iznenađenja.
    Ovde se zapravo radi o tome da čovek mora verovati u naizgled nemoguće stvari. Ne ozbiljno, ako poželi da bude u najmanju Velington ili recimo Kortez, jedina stvar koja ga ograničava u tome jeste on sam. Svakako da ne treba očekivati preteranu podršku okoline za tako smeo poduhvat, ali ni jedan Đordano Bruno nije nailazio na razumevanje inkvizicije u svoje vreme. Isto tako ako neko veruje u bezuslovnu ljubav, nije nužno da traži vremenske rascepe i portale, jednu od onih čarolija koje će ga odvesti u daleku prošlost i sjediniti sa izgubljenim delom njegove duše. Dovoljno je da se upusti u putovanje i ne zastaje baš često razapinjući šator.
    Sada da ovo ne bi bila potpuna koještarija, valjda je red da saznate i pravi povod ovoga. Stvar je u tome da je čarolija najjednostavnija stvar. Za vreme zadnjeg bratoubilačkog rata jedan starac dnevno pešačio po šezdeset kilometara da bi svom unuku dostavljao torbu sa hranom i lekovima. Nikad ga nisam pitao je li pri tome brojao korake ili izvodio neke stvarno nezamislive stvari. Kada sam hteo da se ta misterija razreši i istera na čistac, on se pritisnut bolšeću preselio sa one strane trava. Mnogo godina kasnije sam shvatio da je bio verovatno jedan od najvećih čarobnjaka svog vremena, spasio je dečiji život.
    Zato ako u nešto verujete, bilo bi pošteno da se pozdravite sa pameću, zajedljivim komentarima i jednostavno radite ono do čega vam je stalo. Jer zaboga, čarolija je u svakom od nas.

    Ali jednog dana spusti gusarsku zastavi i podigne jedra tražeći drugačije blago...