Prijava
  1.    

    Kljucati u mozak

    Prigovarati "na sitno", ali konstantno i uporno.

    "Kljucač" je najčešće roditelj ili supruga, a nesrećni mozak u tim slučajevima pripada detetu ili mužu.

    - Još nisi počeo da vežbaš zadatke?
    - Evo, sad ću...
    5 minuta kasnije:
    - Koliko traje to tvoje sad ću?
    - Ama, vežbaću kad ti kažem...
    2 minuta kasnije:
    - Još nisi ni uzeo olovku u ruku...
    - Evo, uzimam...
    Još 1 minut kasnije:
    - Samo ti bleni u prazno, neće ona jedinica iz matematike sama da se popravi...
    - Ama, kevo, prestani da me kljucaš u mozak, zaboravio sam i ono malo što sam znao!
    ***
    - Opet te je zvao Žile?
    - Aha...
    - Sigurno na pikado?
    - Pa da...
    Malo kasnije...
    - Kad ćeš da popraviš roletnu?
    - Čim nađem malo vremena...
    - Pa da, a za pikado imaš vremena?
    - Ama, ko je rekao da idem na pikado?
    - A zar te nije zvao Žile?
    - Jeste, ali nisam rekao da ću da idem...
    - Znam te ja, za sve drugo imaš vremena, a kad meni nešto treba...
    - Rekao sam da ću ti popraviti roletnu! Uostalom, na tom prozoru je nikad i ne spuštaš...
    - Možda bih je i spustila da je ispravna...
    - Oh, bože, šta sam ti zgrešio...
    - Pogrešila sam ja što sam se udala za tebe... ...Šta ćeš sad s tom jaknom?
    - Idem da se nađem sa Žiletom. Bolje da ja kljucam pikado nego da ti mene i dalje kljucaš u mozak!