Prijava
  1.    

    Koja ptica rano peva u podne se u gnezdu usere

    Polje. Klasje žuti. Svud se širi miris maslačaka i divljih ljubičica. Iz obližnje šume dopire cvrkut ptica i hlad stoletnih hrastova. Jutarnje sunce se već odavno popelo na nebo i sada prijatno greje po licu. Odnekud drhtavo žubori potok hladne vode. Taj mir prirode samo na trenutke prekida bat usamljenih opanaka - to je seljak Jova koji je došao da kosi. On stade nasred polja, udahnu duboko nekoliko puta i zadovoljno se osmehnu :
    - E, hvala Ti Gospode Bože, hvala Ti na ovom predivnom jutru ! Ti što učiniš, učiniš dobro! Šta će čoveku više od ovoga što si mu dao : ovo polje, ovo žito, ova kosa u mojim rukama, pa uz tvoj blagoslov i pšenica i, daće dobri Bog, i hleb naš nasušni! Kad vidim sve ovo što Si stvorio, zahvalan sam što sam živ. Ptice Tvoje kad čujem da ovako pevaju... e, dođe mi da im se pridružim. Ovaj Tvoj potok kad čujem kako žubori odma' bi' se 'ladne vode sa nj' napio! Da... prelepo Božje jutro... -
    On uze kosu, pređe desetak puta kremenom preko njenih oštrica i otpoče da kosi.

    - Pomoz' Bog, Jelena.
    - Bog ti pomogao, Stamena.
    - Nego ... je s' čula šta je kojekude bilo sa Jovom Stefanijinim?
    - Ne, kojekude nisam...
    - Posekli ga Turci jutros, u polju.
    - Nisam znala...
    - Jes' ,baš posekli. A kaže Stefanija da je jutros baš bio kojekude raspoložen...
    - Eh, Stamena...Pa znaš kako se kod nas kaže : Koja ptica rano peva, u podne se u gnezdu usere...