Prijava
  1.    

    Komšinica iz Picinog parka

    Nekadašnja prodavačica ljubavi,danas matori akrep koji je postao neka vrsta obeležja zgrade.Živi u prizemlju,vreme provodi ispred zgrade,ili na prozoru sa direktnim pogledom na ulicu.Postala je svojevrsni orjentir,nekako svi pre zapamte nju nego fasadu ili broj zgrade.Elem,muškarci koji je danas vide kada saznaju za njenu nekadašnju profesiju osete potrebu da se kunu da nikada,ni pri najtežem pijanstvu,najvećoj nuždi ili boravku na pustom ostrvu sa njom,ne bi svoj ponos stavili u nju.Doduše,čovek se zapita da li je na početku karijere izgledala makar i malo privlačno,pa je turbulentna priroda posla iscrpela,ili je prosto majka priroda obdarila veštičjim izgledom.Kakogod,godine staža i iskustva su u pitanju,pa ona uvek nadje nekoga da joj iseče drva,istrese tepihe itd.
    Najčešći pozdrav joj je ''Komšija jel imaš jednu cigaru?''
    Ima i dobrih i loših strana kad je sretneš na hodniku.

    -Vraćaš se u taman toliko pripitom stanju da se nadaš da ćeš ubosti pravi ključ bez mnogo muke i da u 4 sata ujutru komšiluk čvrsto spava.Prošli put su te penalili zbog toga što si lupao vratima dok pošten svet spava.Ulaziš bez buke u mračan hodnik.Jedna ruka na ramenu,i pripitosti više nema.Nazireš nekakvu siluetu,oči koje svetle kao mačije.Kjučevi ti ispadaju na pločice uz nezaobilazno traaas...
    -Komšija jel imaš jednu cigaru?
    Vadiš celu paklu i ostavljaš joj.Sreća što su ti deca dovoljno velika da znaju da veštice ne postoje;da su malo mladja teško bi im objasnio...