Prijava
  1.    

    Lijenost

    talenat za odmaranje!

  2.    

    Lijenost

    Najopasnije životno stanje koje karakteriše čovjeka. Krajnji stepen otupjelosti ljudskog razuma, kada mu se čini da je svaki njegov korak nepotreban i težak kao hod po usijanom limenom krovu. Ono osjećanje koje ga grize u stomaku, hrani se kao lešinar ostacima njegovih sinapsi, koje se nemoćno gase zasute cunamijem sopstvene bezidejnosti. U njemu nestaje poletnosti i žara, nestaje radosti zbog svih onih stvari koje dešavanja oko nas u suštini i čine životom. Ostaje praznina posuta kajanjem što se nismo izvukli iz kolotečine sopstvenog ništavila.

    Čovjek nekako počne da mrzi samog sebe. Jer je slab. I nedovoljno dobar da popravi sebe, da ispoštuje svoje odluke i obećane sitnice. Sitnice koje predstavljaju poslednji trzaj malaksalog mozga da posluži svrsi, a u kojima čovjek može uživati. Upravo one, oplemenjuju život i čine ga nešto većim od prašnjavog albuma iz stare fijoke. Kada čovjek izgubi svaki dodir sa njima, bez pogovora se sklupča niz tobogan kojim brzo završi u hladnoj, dvometarskoj raki...

    Soba je bila zagušljiva i mračna. Sve je nekako mirisalo na ništa. Ustaću, prošeteti po sobi, razvući zavjese i udahnuti miris probuđenog proljeća. Osjetiću da mi krv konačno teče venama, široko se nasmiješiti životu. I zapjevati. Za sunčani april, za behar sa drveća, za laste koje dolaze sa juga...

    Ostao sam u sobi. Ne preduzeh ništa da se osjetim bolje. Samo odmahnuh glavom i ubijedih sebe da bi to bilo previše teško i previše nestvarno za mene. Lakše je okrenuti se na drugu stranu kreveta, sklopiti oči i sanjati prazninu.

    Jebote, postao sam lijen i da se borim protiv samog sebe...