Doroti, ne znam kako da ti ovo kažem, ali nisi više u Kanzasu. Zajebi druže, džaba sanjaš, nema od te priče ništa. Nećeš ubosti lutriju, nećeš jebati, neće biti regresa. Ima samo jedna sitnica koja stoji na putu do onoga što si zamislio, a to je stvarnost. Surova stvarnost. I naša dužnost, kao tvojih dobrih drugara je da ti to predočimo.
Iako ružno zvuči kada se čuje, ovo je ipak čin ljubavi, čiji je cilj vraćanje sanjara nazad u stvarni svijet. Jer, snovi su, da proste ova djeca, mnogo zajebata stvar. To je, u suštini, primjer teške ljubavi, kao kada mi je otac kao malom duno šamar, pa me onda pomiluje, i sa sjetom u glasu, kaže: "To je, sine, za tvoje dobro". To me podsjeti, biće neko nevrijeme danas, trne mi lijevi obraz.
Šamac, ljeto Gospodnje dvije 'iljade i jedanaesto, jul mjesec.
Mala, ali probrana, ekipa od četiri člana se okupila na željezničkoj stanici u namjeri da snimi skeč.
Od ekipaže, samo je prisutna mala kamera, koja je u stanju da pravi video zapise od po 12.43 nanosekunda.
===========================================================================
S: I kako ćemo?
Ž: Ma nešto jednostavno. Recimo, neku foru sa intervjuom o kašnjenju voza. To je najlakše. Znaš ono, putnici ljuti, bude neki šaljivdžija, ubacimo narkomana u priču koji smara raju. Ta priča.
M: Moglo bi da prođe. Puj pik na nadrikanog lika sa nekom sarkastičnom forom.
Ž: 'Ajde može. Mirko, tebe kao novinar pita nešto na foru "koja je razlika između zaobilazne rute i standardne", a ti mu odgovoriš onako ljutito u fazonu "dvaes centi". Onda te on pita da objasniš malo izjavu pa ti to upakuješ kao "pa stara ruta je do jaja, a ova obilaznica ide na kurac" i onda bijesno odjuriš iz kadra. Za to vrijeme novinar ostaje u nekom izbezumljenom stanju sa impresijom na licu.
I: Vidiš, to je baš kul. Imam par ideja kako da to upakujemo.
S: Ingmare, ti dobijaš ulogu narkomana.
I: Ali ja sam htio da budem kamerman. - sebi tiho u njedra - Ipak je moja kamera.
Ž: Ček prvo da vidimo kako da se organizujemo
I: Mogli bi prvo kao, ono, ide njih par sad od stanice, taman da sačekamo kad dođe voz, pa da imamo i njega u kadru. A pošto je i autobuska stanica blizu, mogli smo pitati neke putnike da njih snimimo, znaš ono kao statisti i to...
Ž: Jes' vala Spilberg, i onda crveni ford Mustang iz '63. ulijeće u kadar, čuje se cika kočnica, iskače Bred Pit na portabl jednorogu na rasklapanje koga je držao u gepeku i spašava stvar od vanzemaljaca. More, čovječe, budžet nam je tri evra, koje smo potrošili na pljuge i pivo. Drugo, ovdje staje samo teretni voz, tako da ako snimaš ljude kako idu iz pravca istog to može samo da znači da su stočna grla.
I: E zajebite vi to. Odo ja kući. Kad ste tako neozbiljni.
M: Stani čovječe. De, zajebavali smo se, koji ti je! Mi to iz ljubavi ti tako kažemo. Ne gej ljubavi prema tebi, nego prema činjenici da jedini imaš kameru.
Ž: Jebi ga druže, nije ti to Holivud da dvaput lupiš cipelicama i da se nacrtaš nazad u Kanzasu. Nego, Ajmo mi kod Mićka na crtu, neće od ovog a biti ništa, ubili ste mi ćejf. A i stari mi pao nešto na pamet, mogao bih čovjeku da upalim svijeću.
