Klasičan primjer pokondirenosti ili jednostavno gubljenja identiteta koji se javlja kod pripadnica ljepšeg pola usled migracija iz malog seoskog područja u metropolu,kao posljedica nastavka školovanja.
Nivo lucidnosti ovakvog oblika akademskih građana ide do te mjere da osim što mjesto prebivališta stavljaju kao rodno mjesto, mijenjaju narčečja, izgovor, fraze, stil oblačenja.
Nerijetko se dešava da šetajući sa drugaricom iz djetinjstva koja je došla u posjetu "drugarici studentkinji" na par dana,šetajući "metropolom" se obraća isključivo na ekavici,a čim udju u sobu obraćanje se vraća na ijekavicu,sa ustaljenim frazama karakterističnim za dato područje.
Mala Radojka je iz udaljenog sela 35 kilometara od Modriče došla u Novi Sad da studira. Prvu veče nakon upoznavanja sa enterijerom prostorije, (pospremanje stvari je ostavila za sutra) upalila računar i otvorila profil na društvenoj mreži.
Prva i osnovna stvar je bila da se mjesto iz kojeg je preimenuje u Novi Sad, da se po mogućstvu pobrišu sve slike, od toga kako je sa nepunih pet godina prostirala veš po štriku obližnje ćerpićane u kojoj je odrasla,do slika čuvanja ovaca, hranjenja kokošiju, do slika iz obližnje seoske kafane gdje je prala prozore. Umjesto tih slika uslijedile su slike Petrovaradina, Spensa, autobuske stanice,mosta na Dunavu.
Sledeći korak je naravno što prije objaviti status, pa umjesto standardnog " Goram ću sutra da zakopajem krumpjer sa sestrom od majke i čičom Dulom koji rješava neke ukrštanice umjesto da kosi travu" , stavlja se nešto u skladu sa novim identitetom " Lep dan u Novom Sadu, šetnja pored Dunava je prijala,ali bre videti kako mleko ispada deki je bilo potresno".
