Prijava
  1.    

    Mića Tomić lik

    Džangrizavi matorac na kub. Ne bih da grešim dušu, možda je Ćomi Tomić privatno bio kul, ali uz izuzetke, svi filmski likovi su mu bili manje-više noćna mora svakog srpskog klinca koji bi iole hteo da ima neki svoj život nezavisan od matoraca. Taj se po svemu sudeći i rodio sed, sa brcima i onom facom kao da si mu oca.
    Model je poznat: u njegovoj kući se zna red: ustajanje u 4 ujutru, popara, pa u školu/na fakultet. U 2 kući, da se ruča kupus od pre 10 dana, pa domaći, pa u zanatsku radionicu (da se njemu pomogne), a onda u krevet, najkasnije do 8 uveče. Ne slažeš se? Samo da znaš, ko se sa njegovim ocem nije slagao, dobijao je čekićem po glavi. Ma kakvim čekićem, maljem!
    I hajde, ovaj model je valjda ostao u nekim prošlim vremenima i danas ga samo gledamo u matorim filmovima, ali lik je uz varijacije preživeo.

    Pera: Matori, evo me ispred zgrade, hajde mi otvori da ne zvonim!
    Žika: Važi, torima. Upadaj!
    (minut kasnije- neko lupa na vrata)
    Žika: Gde si... A, gospodine Hadži-Petroviću!? Izvolite!?
    HP: Sinko, što ti otvaraš vrata, a da ne proveriš ko zvoni!?
    Pera: Pa to me je moj drug prethodno zva...
    HP: Sinko, ne valja ti to! Da li znaš da svaki put moraš prvo da proveriš ko zvoni, pa da otvoriš vrata i pogledaš!
    Pera: Pa dobro, ne mogu sa osmog sprata da vidim ko je ispred...
    HP: C, c, c... Pa šta te mrzi da siđeš dole i otvoriš!? Šta da je neki narkoman? Evo, sad kad su me smenili sa mesta predsednika kućnog saveta, opet će početi da se skupljaju narkomani i puše one smešne cigare u podrumu, jer znaju da sam ih ja rasterao.
    Pera: Dobro, komšija, ali to je moj drug, najavio se...
    HP: Nemoj ti meni "dobro komšija". Da znaš da ću ja sada ovo izneti pred kućni sav...
    (Žika ulazi u stan)
    Pera: Komšija, znaš šta? Duvaj ga!