Prijava
  1.    

    Miroslav Čučković

    Rođen ne tako daleke 1979. Jebemliga, ja ne vjerujem u slučajnosti pa tako mislim da Tito nije bezveze umro naredne, 1980-te godine. Obrenovac, a Beograd. Beograd, ali uvjek krug dvojke.

    Odrastao na vječno prašnjavim ulicama Obrenovca, pod nebom koje je mirisalo na tjeskobu, a na njemu, kao neman, kuljao je dim tada moćne, gorostasne građevine sa imenom najvećeg srpskog naučnika - TENT. Sve je mirisalo na zaparu, ljeta su se nemilosrdno otimala zagrljaju smoga, jesenje kiše donosile kiselinu.

    A elektrana ko elektrana, postojano je prkosila svemu oko sebe, svjedočeći o nekom boljem vremenu. I kao i uvijek, mali musavi debeljuca usnije jedan san. Da jednoga dana, bude glavni baš tu. Na svom komadu zemlje. Da zagrli visoke crveno - bijele dimnjake TENT-a i upiše svoje ime u malter tek izgrađene nade u bolje sutra.

    Međutim, tada nije mogao ni da pretpostavi da će njegova odluka u nekoj budućnosti koštati građane Obrenovca njihovih domova i porušenih životnih ideala. Možda će neko, ako se izmisli vremeplov, da se vrati u prošlost i malenom, musavom debeljuci udariti šamar i reći - "mali ne gledaj tamo, to nije tvoj prćija"!

    Upisuje ETF (a šta bi drugo), i nekako završava. Najteži fakultet u zemlji, kaže on. Sve vrijeme, uporedo, uključuje se u politiku, šlihtajući se svim živima. I Dinkari naravno, zna da je tamo najbolja prođa. Trebaju njemu ti "školovani" karijeristi, bez trunke skrupula i zrnom ideala, da održi imidž prosperitetne stranke, jer oni izvlače Srbiju iz krize. Mali od palube postaje zamjenik kapetana teretnog broda.

    Snovi se ostvaruju. I šta biva? Prvi posao i to odmah - direktorski. U Kolubari, sa 25 godina. Sa trogodišnjim iskustvom sjedenja u fotelji prelazi u drugu fotelju - upravni odbor JAT-a. Zna se, uz moć i poziciju dolazi i rast ega, kupovna moć i podvoljak. Dolaze starlete da se slikaju na kancelarisjkom stolu, dolaze političke funkcije. Ono što ostaje je ona izjedajuća požuda, koja satire sinapse praveći od njega recikliranog političara bez trunke ideje i smisla. Zaboravio je na asfalt i parkove dragog mu Obrenovca, zaboravio je na malog dječaka koji je na fudbalu vječno donosio lopte. Taj dječak je u njemu već nestao, on ima sada drugi Obrenovac, njegov, lični.

    I tako se provlači kroz politiku, s funcije na funkciju, s ideala na ideal. Zaposli brata kao savjetnika, pola familije u državne institucije, da siromasi ne gladuju. Zna se, ko ne gleda prvo sebe i svoje, kako će gledati druge? Pobogu, o nepotizmu i bahatosti nema ni govora, jer su odavno, baš tu u njegovom mozgu, ove riječi izgubile smisao i poentu...On tako, ni sam svjestan toga postaje simbol Srbije u proteklih 20 godina - Srbije posrnule, nemoćne i politizovane, do srži ukaljane političkim protuvama i nakazama, ljigavcima koji Srbiju vide kao poligon za ostvarivanje sopstvenih nezadovoljenih požuda...

    Bitno je da na novom Armani odijelu blista mali bedž sa zastavom Srbije, kao ponos i zavještanje.

    Ostatak priče svi znate...

    Boli te kurac, Srbija i Beograd - tvoje su prćije. I sve što ostaje za tobom, pepeo je i dim, gust kao onaj koji se vijori iznad voljenog ti TENT-a. Samo, ako jednom bude ikakve pravde, igdje, tvoje ruke će otplatiti Obrenovac. Ili tvoje prkno...

    Definicija pisana za MIZANTROPI 2.