Neki od nas nemaju sposobnost da kažu sve ono što misle, ali se zato vrlo dobro snalaze pisajući tekstove, bilo da su to pismeni sastavi, pisanje pisama ili pak dopisivanje sa djevojkama/momcima preko neke od socijalnih mreža. Jednostavno je neke stvari lakše napisati, nego izreći.
Da li zbog pomisli da nemaju s kim da podijele svoje misli ili zbog toga jer se plaše da nešto ne propuste, mnogi posežu za ovom metodom... Rezultat je isti, stotine slova nižu se u zbijene redove govora duše.
Trenutno mislim rukom. Ne gledajući na prozor pokraj sebe, zamišljam vani zimski dan, vedar kao kristal, osvijetljenu hladnu ljepotu. Sretan sam zbog njegova postojanja, ali ne želim da budem u njemu ili da mu pripadam, da udišem njegov oštri dah u svoja pluća, da ga doživljavam.
Dok pišem, ja sam katkad gromoglasna lokomotiva s prikopčanim svim vagonima osim kola za osoblje što prati voz, koja škripi i zvekće po šinama prema zemlji koju naslućujem, ali je ne poznajem dok tamo ne stignem. Ja sam parobrod na Mississipiju s bučnom pljuskavom elisom s tugaljivom sirenom za maglu. Ja sam u čamcu s krakim jarbolom, s vjetrom u jedrima, na Galilejskom jezeru, pokušavajući da izvidim šta se nalazi na apostolskoj obali. Veslajući na čamcu, slušam bučno udaranje o metafizičke bregove. Veslam uz muziku na blagom tijeku rijeke Temze... Volim proticanje te engleske rijeke.
Umjetnik je kao široka, uzburkana rijeka, tekući slobodno između otoka iskustva; neki su od njih zeleni, raskošni, prekriveni drvećem, drugi pusti, mek pijesak s vlažnim otiscima stopala. Rijeka grli raznovrsne otoke i otočiće, a kad je plima, razlije se preko svih, preko obje blatne riječne obale života i smrti. Moja duša je harfa.
