Svi mi u životu prođemo kroz tu fazu.
Da ne bude zabune mističarka je djevojka, djevojka koju u početku ne primjećuješ, odbacuješ od sebe i svoga društva jer previše odskače od sredine. Istu tu djevojku kako vrijeme promiče zavoliš, zašto... e to već ne znaš.
E sad treba da ide onaj dio gdje sam ispao moralna gromada jer sam napisao "prođemo kroz tu fazu", jer bi da prođemo kroz tu djevojku zvučalo previše šovinistički batica stajl, a mi smo akademski građani, jelte.
Dok si bio klinjo, mističarka se uvijek izdvajala iz društva. Slušalice u ušima, kapica, izvučen pramen, majica Mejdena ili Rema. Da, da, i iscjepane farmerke. Mističarka je bila neshvaćena, nije bila ona masna metalika koja hoće da bude drugačija da bi nadoknadila svoju ružnoću. Da je neka normalna sredina zavolio bi ju odmah, ali si je mrzio, plazio jezik i ogovarao. Zamisli sebe, klinca u dresu Zvezdane i Jugoslavije sa kragnom od pet maraka sa njom, pa šprdali bi te do kraja života, ne ide jednostavno.
Prođu godine, dođe neka srednja škola. Zadovoljan si razredom, mamino djete upisalo gimnaziju, ljubi ga keva. Sjedaš sa ortakom u zadnju, mangupčić pravi, dolazi djevojka obučena u crno. Gledaš u nju... uredna kosa, ispeglana, blagi podočnjaci i crna majica... bingo, mističarka. Sad gledaš u sebe, zamjenio si dres majicom sa grbom, napredak, imaš par bubuljica po licu, možda si se i ošišao na keca, a ona, ona nikad ljepša. Puko si na nju, naravno nećeš sebi priznati.
Ćutaće, o da, ona će i dalje sjediti i ćutati, odskakati. A tvoje će srce odskakati za njom, i bićeš ista ona sisa koja ćuti radi društva. Proće godina, i dalje će biti pojam za tebe, progovorićeš koju dok ispred škole palite pljugu. Ali sve krišom, bolje je ono šta komšiluk kaže nego tvoje mišljenje. Doće i ta treća godina srednje, krenuće osamnaesti rođendani. Pojaviće se na prvom neočekivano, crna haljina, kosa ispeglana, lice anđela... i popiće više nego svi vi zajedno, ali nekako sa stilom. Zavolićeš je i biće ti super. Pićeš sa njom, družićeš se, boliće te konačno kurac za mišljenje društva. Neće pričati iza leđa, sa njom ćeš moći progovoriti, popiti, ispušiti, družiti se. Ili ćeš upasti u zamku prijateljstva ili ćeš otići korak dalje, na tebi je.
Završiće se i srednja, i pijanke, i sve... svako će na stvoju stranu, a ona će nestati mistično. Nestaćeš i ti svojim putem, učićeš, piti, naći ribu, al nekad u moru alkohola i studentskoj sobi koja smrdi na dim zapitaćeš se gdje je sada, šta radi, odudara li još od sredine, i da l' je još uvijek onako lijepa. Zadržaćeš tu misao za sebe, to sjećanje, taj trenutak.
