...iskrivljeni društveni moral današnjeg čovjekovog sociološkog habitusa, kazuje da se ove tri notorne vrline mogu dokazati samo na "junačkim megdanima", "zaostalim viteškim dvobojima", "muškim ponosom", tj-"borbom za ispravnu stvar"...
...ali čojstvo, junaštvo i čast se nikada nisu dokazivali na megdanima, dvobojima ili ponosom, već brigom, nježnošću, pomaganjem, saradnjom i prije svega saosjećajnošću i saživljenjem...
npr:
Nije častan onaj koji se bori za svoju zemlju na bojištu, i ima pregršt odlikovanja,znački i znamenja ali u svom "drugom životu" kod kuće, ženu ponekad iz "samo dobre namjere"-šibne, sa djecom se ne bakće, vodeći se mišlju-"ženo tvoje je da vaspitavaš"...
No častan je onaj koji nema niti jednog odlikovanja iz rata, a prošao je što i ovaj gore pomenuti, samo se nikada nije trpao u prvi red, a kada dođe kući svoju ženu prvo zagrli, i jedva čeka ćerku u krilo da stavi, a sina da pomiluje po glavi...
Praporci i zvona su samo vanjski izgled, perije koje služi samo za pokazivanje...
Čojstvo i junaštvo nije kada se znaš dobro potući, za drugove daješ sve a kući majka ti radi deset poslova, otac iako je u penziji i dalje zarađuje za tvoje hirove, a ti dođeš domu svome i niti pereš sudove, niti usisavaš, niti hoćeš da prašinu pobrišeš, jer se vodiš mišlju-"sramota me je da radim ženske poslove"...
Čojstvo i junaštvo je kada si tu uvijek za drugove, ali prvo kući da odradiš poslove, nebitno da li majci, ženi ili djevojci...
Ne mjeri se čojstvo razbijenim glavama, već koliko si ih uspio sačuvati od razbijanja...
Ne mjeri se junaštvo sa tim koliko si spreman sebe dati, već koliko si spreman razumijeti druge...
