Prijava
  1.    

    Najgori mogući dan

    Svako ima onaj dan u životu kada mu ništa, ali baš ništa, ne ide na ruku. Taj osećaj da je ceo svet protiv nas doživljavamo sažeto u onom trenutku kad se, na kraju tog dana, i poslednja sitnica okrene protiv nas. To je trenutak kad čovek prosto zaželi samo da se dokopa kreveta kako bi se taj dan već jednom ostavio iza sebe.

    Preživeo si užasan dan na poslu/u školi, pakao u gradu dok si završio dodatne obaveze, gužvu u saobraćaju (jer je zbog dolaska nekog američkog predstavnika zatvoreno pola ulica u beogradu da bi mu pokazali da mi možemo da napravimo veće sranje u našem gradu nego što oni mogu bombama samo ako tako 'oćemo), gužvu u busu, svadju, smrad i pitaj boga šta sve jos. Izlaziš konačno na stanici dokle ideš tim prevozom i sad si dve stanice daleko od zgrade. Još samo malo i kući si. Al' ko da ti nije bilo dosta pakla koji si do sad preživeo, zajebeš se i rešiš da sačekaš malo da vidiš da li će da naidje “tvoj” bus i da tvoju lenju guzicu odveze baš do ispred tvoje zgrade/kuće. Išao bi ti peške, al' nešto te zbog fudbala boli noga, a i izvrnuo si je juče nešto kad si baka Mirki nosio namirnice do stana (a u stvari ne želiš samom sebi da priznaš da te mrzi da propešačiš 200 metara uz brdo nagiba 2 stepena). I zato čekaš…

    Mora sad da naidje “tvoj” bus. Piše na redosledu vožnje da ide na svakih 15 minuta, a našim redosledima vožnje se može verovati koliko i ćopavom cigančetu koje traži pare da je ćopavo. Prolazi minut za minutom, a ti misliš: "Ma mora da naidje, kasni već 10 minuta, pa sad mora da naidje." Krenuo bi ti peške, al nema te stvari koja te može iznervirati više nego kad na pola puta izmedju dve stanice pored tebe prodje taj “tvoj” autobus, a ti ga pre toga čekao i ipak odlučio da je pametnije ići peške. E pa nisi ti kadar da dozvoliš da se to tebi desi. Ima da ga sačekaš pa ne znam šta da se desi. I zato čekaš…

    Ne veruješ šta ti se dešava i zašto nema tog jebenog busa. Vadiš pljuge iz džepa i pribegavaš onom starom srpskom verovanju da ako zapališ cigaru odma naidje autobus. Nisi sujeveran, al' ajde... Vadiš upaljač, kresneš, upališ i gle čuda evo busa… al nije "tvoj". Popušiš cigaretu i odma' pališ novu i eto opet busa, al' opet nije "tvoj". Stojiš tako i pušiš ko lud. Prolazi po tri autobusa od svake linije ali samo tvog nema. U suprotnom pravcu ide million “tvojih” i počinješ da kuneš sebe što koji kurac ne živiš na suprotnoj strani naselja. Nailazi čak i onaj bus za koji na tabli piše da tu staje, al' ga ti za života nisi video. Pa pička mu materina jel ovo neko zajebava ili šta?! Gledaš ljude oko sebe kako ulaze u te autobuse koji prolaze I misliš: “Pa jel ja ovde navukoh rak pluća od silnih popušenih cigareta da bi VAMA dolazili autobusi i vi stigli ranije kući?!?! Niko ni hvala da mi kaže ili bar paklu cigareta da mi kupi (u pakli inace ostalo jos jedna ili dve cigarete)… Bagro jedna nezahvalna”. “Tvog” autobusa nema već sat vremena, prošao je ceo vozni park GSP-a kroz tu stanicu, pa sad mora i tvoj… I ti ćeš ga sačekati. I zato čekaš…

    Prolazi vreme, a busa još uvek nema. Gledaš okolo vidno popizdeo. Jezik te peče od silnih cigareta koje si popušio i zgadile ti se više. Kako sad da prekratiš vreme? Sve samo da ne razmišljaš koji si tenkre što nisi išao peške tih jebenih 200 metara, jer bi do sad već bio kući. Snimiš ribu koja stoji tu kolko i ti pa možda da joj pridješ. Al zajebi. Više šansi imaš da na orgiju nagovoriš 5 riba koje drma PMS jer, povrh svega, ona stoji na štiklama pa je još nervoznija od tebe. Odustaješ od te ideje. I baš se tad pojavi tu neka komšinica koja te zna od malih nogu i koja ti je uvek govorila kako si lep i kako si porastao samo što je sad dodala i kako je šteta što se ne baviš sportom nego stojiš tu i pušiš, a pri tom već 20 godina ne može da upamti “čiji si ti” jer ima još jedan u zgradi tako lep i porastao. Oterao bi je u majčinu, al bi sigurno zbog toga goreo u paklu jer je, ko za inat, to neka dobronamerna i umiljata bakica koja ti je kupovala čokoladne bananice kad si bio mali. Od pomisli na čokoladne bananice si sad ogladneo, pa ožedneo, pa si se setio da ti je već počeo fudbal/serija/film na tv-u, gledaš ovu trafiku na stanici kako je puna svega i svačega, a ti imaš samo pare za cigare koje ćeš kupiti u prodavnici kod svoje zgrade. Bakica ne prestaje da smara, ne znaš kako da se izvučeš iz toga. Jedini izlaz ti je da kažeš da ipak ideš peške jer znaš da ona ne može za tobom, al' nisi ti budala pa da posle sveg ovog vremena odeš kući peške. I zato čekaš…

    Evo ga. “Tvoj bus”. KONAČNO je došao. Naravno, prepun je. Rulja na stanici masivno gasi cigarete. Jebote trebalo je vas 10 da zapali da bi ovo sranje došlo. Svi odma' kreću ka busu i vozač mora da zaustavi metar od trotoara da ne bi zgazio ovu stoku jer je masa izletela na ulicu ko ‘leb da se deli gladnima. Naravno, i ti sa njima. Otvaraju se vrata, guranje, dranje, žamor, kuku lele, “ajmo malo sredina” se čuje iz mnogih usta, a ljudi iz autobusa ne mogu da izadju od ove najezde. Za čudo, cela stanica se spakuje u taj bus, nataložili se svi jedni na druge i sad se lakše diše iako se teže diše. U gomili slučajno pogledaš na sat nekog ko se drži za šipku i vidiš da je 5 do 9. Jebote radnja radi do 9!!! Ostaćeš bez cigara. Al trafika sa tim slatkim otrovom ti je pred nosem. Izaći ili ne izaći? Naravno, ta dilema u stvari i ne postoji jer nema šanse da izadješ posle ove torture, al suočen sa mogućnošću da ćeš ostati bez cigara, hvata te frka. Mrmljaš sebi u bradu: “Ajde jebote vozi već jednom”.

    Izlaziš na svojoj stanici i vidiš kako iza idu još tri “tvoja” busa što znači da je kumulativno paljenje cigara svih koji su ga čekali i više nego urodilo plodom, a da si se ti ko bolid gurao u prvom dok u drugom ima i mesta za sedenje. Samo razmisljaš da radnja radi jer u suprotnom moraš peške do neke druge radnje (a već je dokazano kroz šta si spreman da prodješ samo da ne bi pešačio) Trčiš brže bolje do radnje, a radnja… jebiga, nekad otvorena, a nekad zatvorena pa sve zavisi dal' ti je takav dan.